PUKOTINA I prikradajući se zvijezdama pejzaž je jedan odvezao naš brod i obala je ostala pusta II zamišljam kako sada prebireš po harfi okrenuta slutnji nemira jer te zaboli tinjajući ugarak i uzdah istine da riječi nismo potrošili iako je na pustoj obali zaspao je sat, onaj s kojim je umrla naša jesen III pomisliš … Настави са читањем “pukotina – M. Popović”
No votes yet.
Please wait…
PUKOTINA
I
prikradajući se zvijezdama pejzaž je jedan odvezao naš brod i obala je ostala pusta
II
zamišljam kako sada prebireš po harfi okrenuta slutnji nemira jer te zaboli tinjajući ugarak i uzdah istine da riječi nismo potrošili
iako je na pustoj obali zaspao je sat, onaj s kojim je umrla naša jesen
III
pomisliš li ponekad, patricija da ćemo nastaviti sanjati kako te u mojoj toplinom zaboli tvoja ruka i kako me u tvojoj zabole noći kad zaspe sat i krošnja lipe zatreperi
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
