MOJE KOSOVO

Gavranovi opet na Kosovu lete, kruze iznad nase zemlje svete, zloslutne li pokazuju znake, pod bozurima da nam ponize junake. Sveti kneze gledas li sa neba, kazi nama sta nam uciniti treba, kao i ti poginuti casno, ili nam je i zato poodavno kasno. Jugovica nema da barjak ponese, Obilica da topuzom Srbiju protrese, jel … Настави са читањем “MOJE KOSOVO”

Gavranovi opet na Kosovu lete,
kruze iznad nase zemlje svete,
zloslutne li pokazuju znake,
pod bozurima da nam ponize junake.

Sveti kneze gledas li sa neba,
kazi nama sta nam uciniti treba,
kao i ti poginuti casno,
ili nam je i zato poodavno kasno.

Jugovica nema da barjak ponese,
Obilica da topuzom Srbiju protrese,
jel nas kletva tvoja stigla kneze,
mesto sloge da nas rdja veze.

Da nas tuzne skuplja oko krsta kneginja je znala
Da Srbiju dize kad bejase pala,
Ljubostinjom da nas ljubi
Ravanicom tesi,
sto smo gresni sveti kneze greha nas razdresi.

***Radenko Nastić

Otmenih gestova fasada Da zagladi misao-kal Smešilo se tu,poziralo…I sudilo zar? A vreme:Četiri!Pet!Šest!…. I svetla trag I bez :kuda?Kroz bezizlaz Strašću bezokom,srebrom-opkopom Ne putem za Hanan, Osvrtanjem -ko žena Lota. O nebeska tugo! Duž nasipa taštine Zgrbljena u osami oštrookoj Pesmo mog života.

Otmenih gestova fasada
Da zagladi misao-kal
Smešilo se tu,poziralo…I sudilo zar?
A vreme:Četiri!Pet!Šest!….
I svetla trag
I bez :kuda?Kroz bezizlaz
Strašću bezokom,srebrom-opkopom
Ne putem za Hanan,
Osvrtanjem -ko žena Lota.
O nebeska tugo!
Duž nasipa taštine
Zgrbljena u osami oštrookoj
Pesmo mog života.

СВИТА – Миладиновић Сандра

СВИТА Не годи мени свита около, краљ нисам да морам да је трпим… Вештачки осмеси да ме прате и погледи упрти у мене тупи… Не, не годи мени свита около, свила, кадифа и лажна љубав… Знамења без душе која охоло, у тузи нестају као да си губав! Не годи мени свита около, лажни сјај гуши … Настави са читањем “СВИТА – Миладиновић Сандра”

zaboravljena

СВИТА

Не годи мени свита около,
краљ нисам да морам да је трпим…
Вештачки осмеси да ме прате
и погледи упрти у мене тупи…
Не, не годи мени свита около,
свила, кадифа и лажна љубав…
Знамења без душе која охоло,
у тузи нестају као да си губав!
Не годи мени свита около,
лажни сјај гуши ова пространства,
што у пољупцима када пљуште около,
кишама мије доброту назад…
А, никада, никада није отишла она,
из овог топлог шареног дола,
скрила се у гранама топола около и
међ’ маслачке нага до бола….

(C) Миладиновић Сандра

ГОРО, МАЈКО

ГОРО, МАЈКО Горо, мајко, родна једина, Загорска је твоја родбина, Загорка по теби ходила, Загорске ми сестре родила. Горо, сестро, горо плаветна, Жива си ми, здрава и цветна, Живаном те зовем од миља, Миришеш ми миром босиља. Горо сестро, горо рођена, Мила си ми родна суђена, Миленом те зовем од миља, Миришеш ми миром ковиља. … Настави са читањем “ГОРО, МАЈКО”

ГОРО, МАЈКО

Горо, мајко, родна једина,
Загорска је твоја родбина,
Загорка по теби ходила,
Загорске ми сестре родила.

Горо, сестро, горо плаветна,
Жива си ми, здрава и цветна,
Живаном те зовем од миља,
Миришеш ми миром босиља.

Горо сестро, горо рођена,
Мила си ми родна суђена,
Миленом те зовем од миља,
Миришеш ми миром ковиља.

Горо, сестро, горо зелена,
Горда ли је твоја висина,
Горданом те зовем од миља,
Миришеш ми миром од смиља.

Горо, сестро, снежна, студена,
Снежна ли је твоја белина,
Снежаном те зовем од миља,
Миришеш ми миром од биља.

Аутор: Миломир Обрадовић
Деч, Палих бораца 74

СИН

СИН Кроз прозоре са висине Сину сунце попут жара Небеска се светлост просу К`о драгуљи сред олтара. С` обе своје руке беле Да ухватим зрачка део У заносу молитвеном То сам тада пожелео. Ја у томе снопу светла Видео сам како сина Са поносом и с љубављу Држи рука материна. Хвала Богу! Сунцу хвала Што … Настави са читањем “СИН”

СИН

Кроз прозоре са висине
Сину сунце попут жара
Небеска се светлост просу
К`о драгуљи сред олтара.

С` обе своје руке беле
Да ухватим зрачка део
У заносу молитвеном
То сам тада пожелео.

Ја у томе снопу светла
Видео сам како сина
Са поносом и с љубављу
Држи рука материна.

Хвала Богу! Сунцу хвала
Што заблиста таквим сјајем
Хвала мајци што загрли
Сина топлим загрљајем.

Аутор: Миломир Обрадовић
Деч, Палих бораца 74

VI 20 POETSKIH KRATKIH PRIČA (JESENJIH) XVI — Marina Adamović

XVI Volela je … teško je opisati šta, ali volela je. Kako odrediti značenje glagola “voleti” a ne biti nečim opsednut? E, TO! Ona je bila opsednuta bojama dana, sviralom vetrova, lelujanjem ptica  tako da nije uspela ugledati prelepu obalsku glinenu školjku. Školjka je pokušala da joj se obrati, otvorila usta kao svaka opsednuta pojava- … Настави са читањем “VI 20 POETSKIH KRATKIH PRIČA (JESENJIH) XVI — Marina Adamović”

XVI

Volela je … teško je opisati šta, ali volela je.
Kako odrediti značenje glagola “voleti” a ne biti nečim opsednut?

E, TO!

Ona je bila opsednuta bojama dana, sviralom vetrova, lelujanjem ptica 

tako da nije uspela ugledati prelepu obalsku glinenu školjku.

Školjka je pokušala da joj se obrati, otvorila usta kao svaka opsednuta pojava- najšire što je mogla.
Nekoliko dana kasnije, našli su je u reci, iako su dugo odgonetali – je li to ona ili očerupana svraka pala iz gnezda koje je volela gledati odozdo.

Milica Aran]elović , slikaslika Milice Aranđelović

POMOZIMO BOJANU – Marina Adamović

http://promozis.com/pR_ha5_Bojan_Lekic.htm ili WESTERN UNION – na moje ime; BOJANU je banka predaleko Marina Adamović, Niš,Serbia ; +381 61 3214893    

http://promozis.com/pR_ha5_Bojan_Lekic.htm

ili WESTERN UNION – na moje ime; BOJANU je banka predaleko
Marina Adamović, Niš,Serbia ; +381 61 3214893

 

POMOZIMO!
Bojan Lekić, 1988, 18. 10. Krnule, Vladimirci, Šabac 

 

Kapljice noći – Aleksandar Jakšić

Jedna noć… uz miris mora i pod senkama tuđeg smeha lepota ovog mesta koja se udvarala vešto i postajala samo moja zauvek negde na dnu srca koje je zjapilo prazninom… spazih nečije lice, nečije usne, oči i reči strane, opojne i drage koje su čekale baš mene na baš ovom mestu, pod ovim zvezdama gde … Настави са читањем “Kapljice noći – Aleksandar Jakšić”

Jedna noć…

uz miris mora

i pod senkama tuđeg smeha

lepota ovog mesta koja se udvarala vešto

i postajala samo moja zauvek

negde na dnu srca

koje je zjapilo prazninom…

spazih nečije lice,

nečije usne, oči

i reči strane, opojne i drage

koje su čekale baš mene

na baš ovom mestu, pod ovim zvezdama

gde su obale uvek iznova

zapljuskivale moje stihove

jutra kao senka večnosti

a večeri budile strast ka životu

uz čašu vina

uz miris maslina

stajao sam naslonjen na svom bolu

ka nečem slobodnom i umiljatom

i govorio sam ti da je život predivan

i slušala si me očima naviknutim svemu

što moje nikad nisu mogle da sanjaju

daleka zima, koja se nikad ne može istopiti iz tvog srca

zavejala me je zauvek

da više nikad ne nađem put nazad,

put u svoju bol.

 

 

ТВОЈ ПОГЛЕД – Миладиновић Сандра

ТВОЈ ПОГЛЕД О, како воли твој поглед док ти се зенице шире, а, тек твој топао загрљај што прија, када туга и срећа се мире… О, како љубе твоје речи, нежно и пожудно у исти час, време као да стаје без захтева, лењо се протеже само због нас… Воли ме, каже сваки мој покрет, сва … Настави са читањем “ТВОЈ ПОГЛЕД – Миладиновић Сандра”

bar obori pogled

ТВОЈ ПОГЛЕД

О, како воли твој поглед док ти се зенице шире,
а, тек твој топао загрљај што прија, када туга и срећа се мире…
О, како љубе твоје речи, нежно и пожудно у исти час,
време као да стаје без захтева, лењо се протеже само због нас…
Воли ме, каже сваки мој покрет, сва моја чула ко’ једно горе…
На авенији заљубљених где сени шетају, слушају наша срца шта зборе!
Хоћемо ли у вечност ући, вихори су пред нама јаки?!
Хоћемо ли водом ходати и небом летети?….
Да ли ће наши свати бити птице
и оне јеле са литице што сам грлила док те чекам?!
О, како воли твој поглед док си предамном и док те гледам!

(c) Миладиновић Сандра

Od niotkuda ka ničemu – Aleksandar Jakšić

Moje strpljenje ne poznaje vreme “prekasno” je skazaljka na satu u mom snu, iz kojeg moram da se budim svaki dan iznova sa istom strepnjom pred samim sobom pred peronima koje sam prespavao putujući od niotkuda ka ničemu nadajući se sopstvenom odrazu u tuđem pogledu koji bi me prepoznao u magli odrastanja kao krug koji … Настави са читањем “Od niotkuda ka ničemu – Aleksandar Jakšić”

Moje strpljenje ne poznaje vreme

“prekasno” je skazaljka na satu u mom snu,

iz kojeg moram da se budim svaki dan iznova

sa istom strepnjom pred samim sobom

pred peronima koje sam prespavao

putujući od niotkuda ka ničemu

nadajući se sopstvenom odrazu u tuđem pogledu

koji bi me prepoznao u magli odrastanja

kao krug koji se zatvara od pitanja koja su izranjala

da ipak mogu da zastanem na čas

bez da osetim strah od kašnjenja

put popločan tuđim strahovima,

koji su ostali da hrabre sve nas posle njih.