Imala je osmjeh skriven iza vjeđa
oči uprte u neke daljine samo njoj znane,
nosila je sjetu u očima,
čudne iskre koje se nisu slagale
ni s obrisima sreće ni s nijansama bola.
Ne pamtim joj ime,
samo siluetu graciozne gazele
i usne na kojima je vječno titralo – neizrečeno,
ni odgovor ni pitanje, ni riječi ni smješak
meni je na zagonetku ličilo.
Za mnoge čudna, za rijetke jednostavna
bješe jedna od onih žena
što jednom zavole, zavole i ne prebole,
znao sam, voljela je nekoga,
ime mu nije nikad pominjala.
Pričali su mi, sve je izgubila,
sahranjivala je i najrođenije i sjećanja
na raznim mjestima, nepoznatim humkama,
dugo bi u tišini stajala, s vjetrom u kosi
jedino je razgovarala, noseći kiše u očima.
Zadnje što sam o njoj čuo
bilo je da je – umrla,
žena, čijeg se imena ne sjećam,
rekoše, sve je niti presjekla
samu sebe, sve svoje korake, u nepoznato sahranila.
Tražio sam je, nju, ženu što se s vjetrovima druži,
pitao prolaznike i znance stare joj,
htio sam još jednom da vidim
sve nijanse godišnjih doba u očima dalekim,
htio sam, jednu ružu da joj na pragu ostavim.
Niko nije znao gdje da je tražim,
gdje je sahranila samu sebe,
na kojem mjestu nepoznatom
humka iskopana svemu što je voljela
daleko od ljudi, kao najtajnija tajna, počiva.
Mrtva žena
(Прочитано: 97 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.535 пута)