Ćuti sa mnom.
Ćuti kao što ćuti noć,
ćuti kao što ćute zvijezde
i svi oni dani što
kraj nas ćuteći prolaze.
Ćuti kao što ćuti Sunce
i ruža što lagano vene
u ranu jesen.
I pogledaj me.
Pogledaj kao što se
ikona gleda
kao što se gledaju
Nebo i Zemlja.
I…samo se nasmješi…
…pogledom…
Nasmješi se toplim
bojama jesenjih slikara
i pogledom mi reci
sve što bi htio,
bez izlizanih fraza
i tmustih riječi,
bez dodira
bez nevještih pokreta.
A tu, negdje na pola,
gdje nam se pogledi
u tišini sretnu,
u tom osmjehu beskraja,
nestaće sve…
Sve praznine, bezdani
sva vrata pakla će
da se zatvore,
tu, u tom jednom osmjehu
gdje se oči sretnu
gdje se svemir ukršta,
tu nestaće tame,
sjete i bola
i stajaće beskraj
obasjan sjajem nepresušne istine.
Da, baš tu, negdje na pola
gdje se spajaju osmjesi
Vjere, Nade i Ljubavi.