Kako ja pišem pesme?
Tako što duša traži svoje
onaj momentum, traži samo za sebe
kao izabrana ti žena i insistira, pa ti odoli !?
Onda se setim razbijenih prozora fudbalskom loptom.
Setim se hauba frizerskih salona ispred kojih
čekam
sa nestrpljenjem svoju majku.
Setim se svega
čega se inače, ne bih želeo setiti.
Ali mi dođe,
tako da poremeti sled logičnih zaključaka.
Tako, poezija postaje apstraktna arhitektura
a zapravo je samo, sled događaja.
Tada se prisetim, Eonima u nazad, svega
zato što moje sećanje seže do tih vremena…
Trenutka, kada sam od svetlosti stvoren.
Mada, to sećanje je prividno nepovezano i nekako, fragmentarno.
Iako, sve vreme je reč o kontinuumu koji proživljavam kroz Sebe.
Početak i kraj svega preživljenog, Svebiće.
To njeno (od duše) podsećanje mene,
postaje naše zajedničko trajanje.
Zato beležim njena nadahnuća
i danima posle ostajem začuđen i sam,
onim što je zapisano.