Категорија: Mirko Popović

pamtim ga
ali otvaram albume
da se uvjerim je li on
ikada postojao ili postoji
samo priča plava velika čarobna
ostala u slikama morskim
iz kojih je izranjao i koje su se
za njim bučno sklapale

pamtim ga
govori majka imam šest
ili sedam godina i šutim
kao i danas dok njene
razvezujem riječi tražeći ga
kako uspravnim hodom
silazi u dubine okrenute
neprebrojivim zvijezdama

Настави са читањем “PAMTIM – Mirko Popović”

Kad utihnu zeleni tramvaji
Naše mladosti
Svratim u aleju na Keju pet
Radi pića i kasnoga sata
Nazdravim sjenama
Staroga društva, šapatu
Nepresušnih moći
Njenih usana
Nazdravim noćnom ambisu
I pustolovinama
Koje vjerovaše u snagu
Preusmjeravanja
Zemljine putanje

Настави са читањем “PETI PRETINAC TAJNE – Mirko Popović”

navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije

navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko

navečer u tvojoj realnosti
gledamo neusklađenost
slike s kojom se mimoilazimo
u neka aprilska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega

u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati

a onda sviće

 

Već odavno ne izlazi u grad, prošaputa blaga večer koja, očekivano, ispolji tihost. Cirusi, visoko gore, jedva zamjetljivim pomjeranjem neprestano se transformiraju u nove oblike. Oboje smo zagledani u (te) visine. Anđela vidi jablanove u tihom izvijanju kroz prostor, ja vidim prigušene žeravice u njenim očima koje su se nekada smiješile i u meni zatvarale vrata najezdi ovozemaljskog kaosa.

                                                                       *   *   *

          Već odavno ne izlazim u grad, zasljepljujućim pepelom glasa zapreta mi dušu, bespomoćnost mi okameni slikom potonulom u sutonsku samoću. Nečije su ruke u rasteru njena lica pogasile oči zvijezda. Pa me ne želi buditi u svome snu i u frekvenciji svih nestalih zemaljskih zvukova, samo se još jednom oglasi kao realnost bez prostora, kao trajnost bez vremena:
          Sjećaš li se našeg prvog poglavlja?   pita li me, ili se ogrćem u boje listopadne, ili sjedam tamo gdje se tiho poput sudbine predaje večernjem žuboru, tamo gdje sobom drukčijim dotičem nevidljivo lice pred ogledalom.  I kapljem s predjelima u kojima je bubrila i cvjetala, rosna, mekana i rumena… kao prvi poljubac.

*   *   *

           Da. Kao da još traje, odgovori dašak povjetarca koji se iznenada javi poput prstiju nekog maestra što tiho zašumori u nevidljivom lišću i dalekim gorama zaspalim iza sklopljenih očiju.
Nisam te htjela buditi, prošaputa.
          Ali, ti si zaspala, ne ja, nasmiješim se krajevima stisnutih usana. Sa sjenkom svjetlosti što napušta vidik nad gradom.

 

 

 

Koju staru knjigu lista
tvoje crno-bijelo oko
dok sniježi nad ušćima
a ti s vremena na vrijeme
skeniraš poneku mrtvu
opskurnu zvijezdu 
što daleko cvokoće
Sniježi noćas ti u bajku
spremaš pobjede
dah ruzmarina i želje
stranputice i nade
što bile su tek iluzija
a sve će stati u mali
kovčeg uspomenā
Noćas nad zaboravom
tvoje ruke naseljava umor
a htio bi znati
jesu li te na obrisima svijeta
jedne oči zaboravile, jesi li
lišen svrhe i onda
kad nemoćno nestaješ
niz uzlove srca
kao sitan
srebren dažd

 

 

bez želje bez cilja
koračam stazom kad zamiriše travanj
nitko ne zna da zastajem
pred mrtvom pticom na kraju noći
dugo se gledamo kao da se
nečim neuhvatljivim
dopunjujemo

iza svakog proljetnog snijega
moj glas je hrapav: ti odavno
više nisi mala

bez cilja bez želje kad zamiriše travanj
nitko ne zna na kojoj obali
ruke jedanaestogodišnjakinje u meni
čekaju mornare
što pjevali su bez slutnje
bez tjeskobe i sjenki
što pjevali su žudnju
da će jednom svaka bol
životu dati vrijednost

kosa mi sijedi dok je rasplićem
niz pusto polje nebesko
pa se penjem uz dvije samoće
na granicu života
ili granicu smrti
svejedno
tiho je u meni
dok umiru djelići sjećanja
dok na njegovu licu želim prepoznati
toplinu šuma bjelogoričnih

*       *       *

bez cilja bez snage
saplićem se u bespuće okrenem se
prošle su martovske ide a sat
zastaje s kapima srca što uvijek su
opskrbljivale misao
da nitko ne može
zauvijek otputovati

 

 

 

…planinar  Apolon mi reče

Sve tu ti je, kaže. Želja pitka u tišini,
mir u lišću, budan vrbik pripitomljen.
Klorofilom napojeno drvlje divlje,
djetelinom optočen je tih puteljak,

zvuk i vrijeme.

Čarobno je, ja zaustih, a on doda: Budit će te
pjesma ptica, mrtvi muk a ti orkestrom
podno gora traži riječi, dozivaj ih,
nek‘ se glasa damar tijela, budnost trava

 niz divljinu.

Nadohvat sve je, ali slutim dalek nevid
posred srca. Možda će me iznenadit‘
praskom smijeha,plesom tijela

 zanjihana.

Doista je sve nadohvat, zborim plaho.
Na papir bih i u kadar. Ali, Bože,
pero budno, a ja samo sliku gledam:
Sve je tu, želja pitka – draga trči u tišini
glasnim smijehom kroz maslačke

okrzne me.

 

navečer
u zidnoj slici zastali
dnevni koraci
još samo iščezle boje
nešto o nepovratu
nešto o vremenu
koje ne stari
šapuću
Настави са читањем “(ne)spokoji – M.Popović”

njenih dvadeset i pet
u sjećanju u trenu zapne
o tramvajsku škripu –
htjela je u zagrljaju
sa svojim udžbenicima
prijeći ulicu nakon usaglašavanja
sa semaforom

Настави са читањем “neznana gradska stanica – M. Popović”