Категорија: Mirko Popović

Spremajući se djelovati
u skladu sa naredbom
ubrzo polijećem i još brže čujem
jeku života i tutanj smrti
Ne pristaje mi
pogledom milovati masakrirane
zatečene na krivom mjestu
i u krivo vrijeme
jer ja sam izvršitelj
ja sam slobodna nepočešljana griva
Svjetske-Sile-Neobuzdanosti
koja ne zna ništa o vještom
sijanju ideje i utopije o slobodi
Zato ne razumijem glumatanje
prijatelja koji me pita znam li
kako je metal odjekivao
u gudurama balkanskim
u glavama nedužnih onoga trenutka
kad su postali meta kasapljenja
njihovih slika svijeta
I ne mogu pocrvenjeti pred djelom
kolateralne štete, pa mi majka
na moj dvadesetčetvrti rođendan
skida pilotsku vojnu uniformu
i razmišlja glasno o mojim
genetskim predispozicijama
i čeličnim krvnim zrncima
želeći mi nakon vojničke navući
luđačku košulju očekujući
da će lakše zaboraviti zvižduk
prasak metala i mukle eksplozije
Doista sliježem ramenima
spremajući se djelovati
u skladu sa naredbom
veleumnih

Ne čuju se kočije

Tiho
daleke oči u meni
bistre sliku
nad poljima suncokreta

Tiho
odvezuju se lađe
krik se mora ne čuje
na usnama koje bi
da urastu
u modri drhtaj
u masu oceansku

Prestali smo je tražiti
Naše drugarstvo ostalo je
magma i huk mora
ranjena ptica
što svakoga ljeta zašuti
u šavovima podneva
Настави са читањем “NE ZOVEMO JE VIŠE – Mirko Popović”

Kao-Kost-Suh dvanaestog dana je
provirio iza prozorskog okna
bolničke sobe iz koje sam često
(dok je ležao) slušao kako lijepa
listopadna popodneva
kao počinak vječni
ravnodušno šute nad gradom
i pitao se Je li znalo sjeme
dok je iz Uma plutalo ka Riječi
da odjekivat će rezignirano
nad vriskom i bolom
nad tamom i svjetlom
nad kolijevkom i grobom
Настави са читањем “RIJEČI – Mirko Popović”

Možda zato što sam ovisan
O vodenom i zemljanom znaku
Ne pitam kako srce uspijeva
Sjediniti hrbate Presla (u zavičaju)
I zodijak nad panoramom
Velikoga grada
U kojem svaki trenut
Nove želje potkivam moćima
Što izmiču danu i dlanu
Zato šutim dok s jednog prozora
Gledam plave izlaske a sa drugog
Užarene i daleke zalaske sunca

Настави са читањем “MOŽDA ZATO – Mirko Popović”

Sve lakše se otimaš, Gorostasni
Sve teže, zakržljala, provirujem
kroz betonske pukotine
Sve češće mi je vidno polje

pod kopitima stampeda, meni
tvojoj maloj travki koja davno je
postala tek šapat ohlađenog jutra
kibernetski glas, muzejski osmijeh

Utihni na tren, Neprohodni
Ne, neću ti čitati imena iščezlih
sa šetalištā davnih ljubavnika
gdje rasla sam i slobodno klijala
pod zvijezdama što ostale su
olovna dubina tvoga horizonta

samo se sjeti prije sna
(ako ikada spavaš) da udijeliš mi
dah klorofila i malu frekvenciju
udaljenih predgrađā, jer ja
Nedorečeni, žudim mali razmak
između raspamećene vriske
i meteža tvoga nečitkog
svakodnevlja i moje nježne
zelene puti na iskonskim
otocima ljubavi

 

Čempresi katkad
kao sa slike nijemi
silaze s brijega

Umjesto noćnog spokoja
ulaze u moju sobu
Dok šute oko uzglavlja
neko mi maše
iza prozorskog stakla

Ako progovorim
odmrzne se
obala neba u zavičaju
sjena mi posrne u njihovom
stamenom oku

 

u tim večerima nedorečene
boje latica
kao sleđeni anđeoski glasovi
kao utišan bol
kroz krupne ljetne kapi

u tim noćima
iz čela usnulih skalina
mantrajući nečujno
visoko izrastu ruže

zabezeknuti šutimo
mekano rukom prolazeći
kroz kosu zorimo li
ili samo čujemo valove
što cijelu su noć
daleko stijenje ljuljali

Настави са читањем “SJENKE TVOJIH PERUNIKA – Mirko Popović”

 

nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
kad lista nenapisano
u subotnja jutra
kad plaču
adrese daleke

ili se sami nadnosimo
nad prazna igrališta
njenog potomstva

nedjeljna popodneva
kad najsjajnije su zvijezde
davno ugašene
kroz kose joj provlačimo
zlatnu mjed 
oktobarskog sunca
ukrašavamo zjenice
u kojima odavno nema
ni pitanja ni odgovora

nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
pitamo nad posljednjim ušćima
plačući izvore da ne presuše
da joj posljednje delte
u očima ne uvenu

 

 

gledaš s prozora zamišljaš trag
zelenog autobusa koji dugo stoji
pred ulazom u blagi kovitlac kiše
što te uspavljuje daljinama

napustio bi prozor pustio bi da rastu
uzbuđujuće slike daleko izvan tebe
ali nejasno osjetiš kako srazmjerno
bubrenju kišnih kapi što klize
niz prozorska stakla i u tebi raste
neshvatljiva radost

pogledom se uljuljkano i ne htijući
vratiš slici zelenog autobusa

koji se izgubio u ravnici

tamo gdje već cvjeta jedno proljeće

s dalekim usamljenim ugodnim

vjetrom u ravnicama