Добродошли!
Zagrli me, ispred nas teče put
večernja rumen prebire po harfi
s onim tko glasa nema
odvezuju se užad
da obalu napustimo
Podmlađivane proljećima
I uzaludnostima
Tvoje su ruke zaspale.
Настави са читањем “MALA SKRIVENA RADOST – Mirko Popović”
Ljubiš me,
Vidim svoju sliku
U tvom oku.
kao da mi je poznat
taj zeleni vjetar nad neretvom
ali ga ne čujem
otvaraš knjigu
s tamom toneš u rasute
boje zemlje
u tebi je dušni dan
bezlična vječnost
s kojom u dodiru
raspukne nar iza kuće
negdje bi tvoji puti
zrcalom jutra, lijenim
buđenjem voda.
negdje bi niz platno dana
raskrilila ruke i pustila
da sama isplovi barka
bez plama i plana
da vrluda
u rasute dane.
opazih kako
u proljetnoj prostirci noći
koračaju svi. vratili se, šapne
breza neobično suzdržano
i u trenu postade
usamljena okamina.
koračam ti dugo
iza mnogo jeseni
čuješ li puste snjegove
što zatrpavaju
glas koraka u meni