Добродошли!
Nije dalek proplanak, ni put Nije dug, samo treba rasporediti riječi Po šumskim raskršćima Izlomljen hljeb, mlijeko u kadru bjeline Proliti po tvom tijelu što sada Tamo daleko traga za oduškom Između dva čina ekstazom obnevidjela I nije daleko večer ostavljena Ispred hotela Evropa, niti ona Na pelješkom proplanku Gdje dva psa u popodnevu … Настави са читањем “VERTIGO – Mirko Popović”
Nije dalek proplanak, ni put
Nije dug, samo treba rasporediti riječi
Po šumskim raskršćima
Izlomljen hljeb, mlijeko u kadru bjeline
Proliti po tvom tijelu što sada
Tamo daleko traga za oduškom
Između dva čina ekstazom obnevidjela
I nije daleko večer ostavljena
Ispred hotela Evropa, niti ona
Na pelješkom proplanku
Gdje dva psa u popodnevu raznosiše
Neke stare časopise i huk vjetra
Moje je ljeto na izmaku, rekao je Fenix. Star kao stijena. Naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh koji je bio opipljiv kao neko zaboravljeno zadovoljstvo. Pogledom me izbacio iz trenutne monotonije. Dok mi je ravnao bore na čelu pristao sam na njegove uvjete – prespavati u toj njegovoj maloj sobi. Nema ljepše na Jadranu, govorio … Настави са читањем “LJETO NA IZMAKU – Mirko Popović”
Moje je ljeto na izmaku, rekao je Fenix. Star kao stijena. Naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh koji je bio opipljiv kao neko zaboravljeno zadovoljstvo. Pogledom me izbacio iz trenutne monotonije. Dok mi je ravnao bore na čelu pristao sam na njegove uvjete – prespavati u toj njegovoj maloj sobi.
Nema ljepše na Jadranu, govorio je. Jedan dio mene složio se s njegovom tvrdnjom, a drugi dio nije razumio zašto. Možda je ključ ležao u njegovom poput mjesečine sjajnom licu koje je pričalo bajke o morskim sirenama.
Čuješ li, sestro Sve što jesmo uvijek smo Samo priučeni Od krhkosti naše Sve je stamenije A nešto ispisuje u nama Da je kroz nas protrčao život Kao da ne čuje kako Za riječima čeznemo Kao da ne čuje vode što noćas Strašnom govorljivošću grme Nitko ne urliče, to se glasaju puti To se … Настави са читањем “ŽUBOR NOĆNIH VODA – Mirko Popović”
Čuješ li, sestro
Sve što jesmo uvijek smo
Samo priučeni
Od krhkosti naše
Sve je stamenije
A nešto ispisuje u nama
Da je kroz nas protrčao život
Kao da ne čuje kako
Za riječima čeznemo
Kao da ne čuje vode što noćas
Strašnom govorljivošću grme
Nitko ne urliče, to se glasaju puti
To se u nama, brate, trijezne
Umorni putnici
U vodama koje ne razumijemo
Ali, sestro, zašto s nemirom
Umjesto sa snom
Galopiraju rijeke
Kao da se vraćaju svojim izvorima
Kao da kosti zemlje pucaju
I s kovitlacem zvjezdanim umirem
Ne umireš, brate (kamo ćeš
Ne otvaraj prozore), ne možeš
Osmisliti opsjenu iako
Strukturi harmonije ne izmiče
Ona je neisplakan zaborav, cvijet
Koji nitko ne može ubrati
Koji nas na ušću čeka