Pisala sam ti šaputanjem zvijezda
kad još nisam znala da će jednom
zalutati moje riječi da će kao rijeka
isteći nedovršeno vrijeme
u poetičnom sjaju mojih očiju
Pisala sam ti kad pisma su
razdanjivala nebo nad liticama
izrastala u viteze riječi
što blistale su nad oceanima
izvanjezično tkajući tlapnje
čije disonance me ponekad
uvjeravaše da sam sretna
Sagarala sam kad sunce je tonulo
za crne kore starog jasena i umiralo
pod kistom mladih snjegova
u listopadu a san mi pričao
kako treba gledati preko bedema
preko uma preko djetinjstva
Sagarala sam kad su strah
i usplahirenost stvarali sazvučje
prazninē i izobilja poricajući svijet
u kojem te neće biti
Pisala sam ti i kad je jeku
praznog prostora trebalo zagrliti
i bez pokrića slušati bit svijeta
u utihnulom satu i srcu
pred svitanje crkvenih zvona
punim praznine punim iluzije
