NA KUĆNOM PRAGU – M. Popović

 

sjedim na pragu
u cjelonoćnoj slici
i cjelodnevnom biću
kućē na selu
da pod zagonetkom nebeskom
osluškujem put
kojim su protekli svi koraci
onih koji su dolazili
i donosili nade
i onih koji su odlazili
i odnosili želje
Настави са читањем “NA KUĆNOM PRAGU – M. Popović”

NOĆAS NE MOŽE SVANUTI – M. Popović

Tvoj glas u žaluzinama nadima vjetar
kao iluziju nadohvat, kao srce u daljinama
Ako nešto tvoje i jeste tu
noćas ne može svanuti
Noćas ne mogu iz Korzike
Mokri su plodovi sna
Vidiš, to je tamni topot snjegova u gorama
Mokri su krovovi. Noćas
ne mogu otputovati. U meni su
pruge odlutale, u meni su zatvorena
sva vrata i prozori noćnih vlakova

Настави са читањем “NOĆAS NE MOŽE SVANUTI – M. Popović”

U NAMA OSTALO JE SVE – M. Popović

U nama ostalo je
sjeme svega
što mine –
kao britka studena večer
kao glasi utihli
Reci mi zašto šutiš
o povratku svega
što se kao duh
podiže s asvalta
pa se srećemo 
na žalima uspomena
kao nesmirena
jeka bumeranga
kao zov neartikuliran
Otkopčaj mi stisnute ruke
da otvorim oko koje ne zna
zašto suzi za ljepotom
i za tugom cvijeta
što umire
u sjaju Nedotumačenog

Настави са читањем “U NAMA OSTALO JE SVE – M. Popović”