PETI PRETINAC TAJNE – Mirko Popović

Kad utihnu zeleni tramvaji
Naše mladosti
Svratim u aleju na Keju pet
Radi pića i kasnoga sata
Nazdravim sjenama
Staroga društva, šapatu
Nepresušnih moći
Njenih usana
Nazdravim noćnom ambisu
I pustolovinama
Koje vjerovaše u snagu
Preusmjeravanja
Zemljine putanje

Настави са читањем “PETI PRETINAC TAJNE – Mirko Popović”

A ONDA SVIĆE – Mirko Popović

navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije

navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko

navečer u tvojoj realnosti
gledamo neusklađenost
slike s kojom se mimoilazimo
u neka aprilska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega

u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati

a onda sviće

MUK KURZIVNE KIŠE

 

Šutim.
Kao kišni dan.
Neko broji laste. Kojih nema.

Tihujem.
Sipi.
Ko to pita bešumnu
plavu pticu: Ako smo budni
kad smo postojali mi?

Ili je samo u nama
trajalo vrijeme
i bez nas otputovalo.

Šutim.
Ako smo budni gdje su
Jutarnji vozovi
što stizali su
u svitanja
i nestajali negdje
u dubini vidika
kao rasuti dani.

OBLICI FRAGMENATA – Mirko Popović

 

Već odavno ne izlazi u grad, prošaputa blaga večer koja, očekivano, ispolji tihost. Cirusi, visoko gore, jedva zamjetljivim pomjeranjem neprestano se transformiraju u nove oblike. Oboje smo zagledani u (te) visine. Anđela vidi jablanove u tihom izvijanju kroz prostor, ja vidim prigušene žeravice u njenim očima koje su se nekada smiješile i u meni zatvarale vrata najezdi ovozemaljskog kaosa.

                                                                       *   *   *

          Već odavno ne izlazim u grad, zasljepljujućim pepelom glasa zapreta mi dušu, bespomoćnost mi okameni slikom potonulom u sutonsku samoću. Nečije su ruke u rasteru njena lica pogasile oči zvijezda. Pa me ne želi buditi u svome snu i u frekvenciji svih nestalih zemaljskih zvukova, samo se još jednom oglasi kao realnost bez prostora, kao trajnost bez vremena:
          Sjećaš li se našeg prvog poglavlja?   pita li me, ili se ogrćem u boje listopadne, ili sjedam tamo gdje se tiho poput sudbine predaje večernjem žuboru, tamo gdje sobom drukčijim dotičem nevidljivo lice pred ogledalom.  I kapljem s predjelima u kojima je bubrila i cvjetala, rosna, mekana i rumena… kao prvi poljubac.

*   *   *

           Da. Kao da još traje, odgovori dašak povjetarca koji se iznenada javi poput prstiju nekog maestra što tiho zašumori u nevidljivom lišću i dalekim gorama zaspalim iza sklopljenih očiju.
Nisam te htjela buditi, prošaputa.
          Ali, ti si zaspala, ne ja, nasmiješim se krajevima stisnutih usana. Sa sjenkom svjetlosti što napušta vidik nad gradom.

 

 

 

RAZGLEDNICA S MJESECA – Mirko Popović

 

Ja i prijatelji naručujemo
još jednu partiju smijeha.
Nosi sve od mene, osim votke,
po običaju zagrmi Crni
s disonancom gitare
s čijim strunama netko u uglu
ponavlja uzdahe o rastanku.
Duplu bisku, zna se, poput balona
ispušta Beli, a Lisac potvrdi
svoje nepoljuljano pravilo. Viski,
uvijek. Kapi me njegove 
decenijama hrane.
Ni Kiko Farmaceut se ne dvoumi – 
daj duplu herilku!

Strunama gitare u zadimljenom uglu
jecaju neki nedoživljeni dani
pa potiho i skriveno
otvaramo rane, otvaramo srca
prema beskonačnostima,
ali smo još smijeha žedni: 
Daj izdanak konkretnog korjenja,
daj, brate, meni naoštrenom
kandžama zime
meni staloženom 
od sonorne pjesme zla.
Meni gnjevnom dosta je maraskina,
toči light lozu od najmlađe,
od najkrhkije i NAJNJEŽNIJE loze
meni NAJČVRŠĆEM
od svih hodajućih… da se
suprotnosti privuku.
Daj, noć je, neka se Život pritaji,
neka otupi bodlje,
neka partija smijeha
preplavi oči.
Dan je pred nama
kao vrč u koji ćemo
isplakati večer.

 

bajka – Mirko Popović

 

ispraćao si ptice
što prelijeću kvart
a kad se okrenuh
nestajale su na horizontu
i ne znam je li tiho počela kiša
ili ti je krošnja obližnje trešnje
u oku šutjela
kao kišna svjetlost
koja puni oči kao u mostaru
jednoga ljeta

druga slika ti je nestajala
na bečkoj panorami
nisam mogao vidjeti
koga ispraćaš samo sam
promatrao ljude što izlaze
iz podzemne i
u mome oku nište
tragove za sobom

kad se okrenuh jesi li
čekao nekoga (s jabukom
i novinom u ruci)
ili si promatrao ptice
što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu

u drugom času silazim ti
s one strane vremena
u kojem bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo
i pronosi rukovet ljeta
dok miriše na kišu
dok me sestra ljubi
očima straha
jer grmi iz daljine
kao nad zemljom
onulom tonulom
potonulom
pod pločnike

 

TVOJA OGRLICA – Mirko Popović

 

 

Uramio bih ravnodušja
listopadnih popodneva
modri beskraj u kojem
ne diše zemlja i kojeg
ne pobjeđuje vječni
šumor nad gradom
Uramio bih ravnodušja
vremena u kojima
nikada ne zalazi
ni sunce ni godine
Uramio bih tvoju ogrlicu
plavim obzorima
iz kojih ne dotiče
zagonetnost puta
od prvog sjemena
do zadnjega ploda
iz kojih ne cvjeta hadska
krv nad kolijevkama
niti se oblikuju grobovi

 

 

NE DAJ SUZI (II) – Mirko Popović

Koju staru knjigu lista
tvoje crno-bijelo oko
dok sniježi nad ušćima
a ti s vremena na vrijeme
skeniraš poneku mrtvu
opskurnu zvijezdu 
što daleko cvokoće
Sniježi noćas ti u bajku
spremaš pobjede
dah ruzmarina i želje
stranputice i nade
što bile su tek iluzija
a sve će stati u mali
kovčeg uspomenā
Noćas nad zaboravom
tvoje ruke naseljava umor
a htio bi znati
jesu li te na obrisima svijeta
jedne oči zaboravile, jesi li
lišen svrhe i onda
kad nemoćno nestaješ
niz uzlove srca
kao sitan
srebren dažd

 

 

OGREBOTINE – Mirko Popović

bez želje bez cilja
koračam stazom kad zamiriše travanj
nitko ne zna da zastajem
pred mrtvom pticom na kraju noći
dugo se gledamo kao da se
nečim neuhvatljivim
dopunjujemo

iza svakog proljetnog snijega
moj glas je hrapav: ti odavno
više nisi mala

bez cilja bez želje kad zamiriše travanj
nitko ne zna na kojoj obali
ruke jedanaestogodišnjakinje u meni
čekaju mornare
što pjevali su bez slutnje
bez tjeskobe i sjenki
što pjevali su žudnju
da će jednom svaka bol
životu dati vrijednost

kosa mi sijedi dok je rasplićem
niz pusto polje nebesko
pa se penjem uz dvije samoće
na granicu života
ili granicu smrti
svejedno
tiho je u meni
dok umiru djelići sjećanja
dok na njegovu licu želim prepoznati
toplinu šuma bjelogoričnih

*       *       *

bez cilja bez snage
saplićem se u bespuće okrenem se
prošle su martovske ide a sat
zastaje s kapima srca što uvijek su
opskrbljivale misao
da nitko ne može
zauvijek otputovati