Аутор: Mirko Popović

Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.

KOJEM CILJU – Mirko Popović

 

Mogu ja cilju
A još si lijevo od sunca
Iza kojeg sinje izlijeću ptice

Kamo veslaš kroz trstike
Tamo hladno bije
Glas mrtvih zvijezda

Odazivaš se a samo je
Na dalekoj obali srebrena cesta
na kraju koje jedan fosil
prilazi drugom
Sjajan
Dok veslaš kroz vid
I modrinu nad bezdanima

Mogu ja cilju
To ti riječi na očevinu
S vesla kaplju
I izdišu:
Kojem cilju…

KUĆA CRVENE BOJE – Mirko Popović

Kad god se Olja zagleda
Prema usamljenim visokim jablanima
Iza njenog tjemena crvene se zidovi
Naše stare kuće, pjesma nekih ptica
Dopre do nas kao stalno i uporno
Ponavljanje istih nota. Pokušavajući
Odgonetnuti Oljinu neočekivanu suzu
Dok ih sluša odvuče me prozor
Kojeg ponekad nema u mojim očima
Ali uz njega smo rasli, a s nama su rasle
Gomile knjiga i zimske noći. Umišljali smo
Da ćemo sve naučiti a nikada nismo znali
Što je proizvodilo zvukove na tamo
Nekim daskama staroga šufeta*
I zašto nas je uvijek gledala
Nepomična svjetiljka iz beskraja
Um joj je odlutao pa je ne pitam
Je li uzaludno razmišljati o intenzivnom
Procesu truljenja kućnih vrata
Osobito poslije dugih zima

Kad god se Olja zagleda
Prema usamljenim visokim jablanima
Neke večernje note ponavljaju
Kako sve ide svome kraju i da ni po čemu
Nećemo znati je li nas i ovaj vikend
Nosila samo pjesma ptica
Na terasu kuće (za koju susjedi kažu
Da više nema prozora) čiji su zidovi
Crveni samo u sjećanju na blage
Sredozemne zimske dane
—————————————-
šufet = tavan u potkrovlju