Добродошли!
u tim večerima nedorečene
boje latica
kao sleđeni anđeoski glasovi
kao utišan bol
kroz krupne ljetne kapi
u tim noćima
iz čela usnulih skalina
mantrajući nečujno
visoko izrastu ruže
zabezeknuti šutimo
mekano rukom prolazeći
kroz kosu zorimo li
ili samo čujemo valove
što cijelu su noć
daleko stijenje ljuljali
nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
kad lista nenapisano
u subotnja jutra
kad plaču
adrese daleke
ili se sami nadnosimo
nad prazna igrališta
njenog potomstva
nedjeljna popodneva
kad najsjajnije su zvijezde
davno ugašene
kroz kose joj provlačimo
zlatnu mjed
oktobarskog sunca
ukrašavamo zjenice
u kojima odavno nema
ni pitanja ni odgovora
nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
pitamo nad posljednjim ušćima
plačući izvore da ne presuše
da joj posljednje delte
u očima ne uvenu
gledaš s prozora zamišljaš trag
zelenog autobusa koji dugo stoji
pred ulazom u blagi kovitlac kiše
što te uspavljuje daljinama
napustio bi prozor pustio bi da rastu
uzbuđujuće slike daleko izvan tebe
ali nejasno osjetiš kako srazmjerno
bubrenju kišnih kapi što klize
niz prozorska stakla i u tebi raste
neshvatljiva radost
pogledom se uljuljkano i ne htijući
vratiš slici zelenog autobusa
koji se izgubio u ravnici
tamo gdje već cvjeta jedno proljeće
s dalekim usamljenim ugodnim
vjetrom u ravnicama
pamtim ga
ali otvaram albume
da se uvjerim je li on
ikada postojao ili postoji
samo priča plava velika čarobna
ostala u slikama morskim
iz kojih je izranjao i koje su se
za njim bučno sklapale
pamtim ga
govori majka imam šest
ili sedam godina i šutim
kao i danas dok njene
razvezujem riječi tražeći ga
kako uspravnim hodom
silazi u dubine okrenute
neprebrojivim zvijezdama
Kad utihnu zeleni tramvaji
Naše mladosti
Svratim u aleju na Keju pet
Radi pića i kasnoga sata
Nazdravim sjenama
Staroga društva, šapatu
Nepresušnih moći
Njenih usana
Nazdravim noćnom ambisu
I pustolovinama
Koje vjerovaše u snagu
Preusmjeravanja
Zemljine putanje
navečer u tvom glasu je
plamen svijeće koju palim
da upokojim predjele
nevidljive materije
navečer u tvom zagrljaju
nismo preplašeni nismo sami
iako strašni blaženi mir
prekriva vrijeme zemaljsko
navečer u tvojoj realnosti
gledamo neusklađenost
slike s kojom se mimoilazimo
u neka aprilska popodneva
puna sunca i kasnoga snijega
u noći u neznan sat
ogrnuti šutnjom koračamo
ti pališ svijeću
dok zemlja razmrvljena
ne počne disati
a onda sviće
Tihujem.
Sipi.
Ko to pita bešumnu
plavu pticu: Ako smo budni
kad smo postojali mi?
Ili je samo u nama
trajalo vrijeme
i bez nas otputovalo.
Šutim.
Ako smo budni gdje su
Jutarnji vozovi
što stizali su
u svitanja
i nestajali negdje
u dubini vidika
kao rasuti dani.
Već odavno ne izlazi u grad, prošaputa blaga večer koja, očekivano, ispolji tihost. Cirusi, visoko gore, jedva zamjetljivim pomjeranjem neprestano se transformiraju u nove oblike. Oboje smo zagledani u (te) visine. Anđela vidi jablanove u tihom izvijanju kroz prostor, ja vidim prigušene žeravice u njenim očima koje su se nekada smiješile i u meni zatvarale vrata najezdi ovozemaljskog kaosa.
* * *
Već odavno ne izlazim u grad, zasljepljujućim pepelom glasa zapreta mi dušu, bespomoćnost mi okameni slikom potonulom u sutonsku samoću. Nečije su ruke u rasteru njena lica pogasile oči zvijezda. Pa me ne želi buditi u svome snu i u frekvenciji svih nestalih zemaljskih zvukova, samo se još jednom oglasi kao realnost bez prostora, kao trajnost bez vremena:
Sjećaš li se našeg prvog poglavlja? pita li me, ili se ogrćem u boje listopadne, ili sjedam tamo gdje se tiho poput sudbine predaje večernjem žuboru, tamo gdje sobom drukčijim dotičem nevidljivo lice pred ogledalom. I kapljem s predjelima u kojima je bubrila i cvjetala, rosna, mekana i rumena… kao prvi poljubac.
* * *
Da. Kao da još traje, odgovori dašak povjetarca koji se iznenada javi poput prstiju nekog maestra što tiho zašumori u nevidljivom lišću i dalekim gorama zaspalim iza sklopljenih očiju.
Nisam te htjela buditi, prošaputa.
Ali, ti si zaspala, ne ja, nasmiješim se krajevima stisnutih usana. Sa sjenkom svjetlosti što napušta vidik nad gradom.
Ja i prijatelji naručujemo
još jednu partiju smijeha.
Nosi sve od mene, osim votke,
po običaju zagrmi Crni
s disonancom gitare
s čijim strunama netko u uglu
ponavlja uzdahe o rastanku.
Duplu bisku, zna se, poput balona
ispušta Beli, a Lisac potvrdi
svoje nepoljuljano pravilo. Viski,
uvijek. Kapi me njegove
decenijama hrane.
Ni Kiko Farmaceut se ne dvoumi –
daj duplu herilku!
Strunama gitare u zadimljenom uglu
jecaju neki nedoživljeni dani
pa potiho i skriveno
otvaramo rane, otvaramo srca
prema beskonačnostima,
ali smo još smijeha žedni:
Daj izdanak konkretnog korjenja,
daj, brate, meni naoštrenom
kandžama zime
meni staloženom
od sonorne pjesme zla.
Meni gnjevnom dosta je maraskina,
toči light lozu od najmlađe,
od najkrhkije i NAJNJEŽNIJE loze
meni NAJČVRŠĆEM
od svih hodajućih… da se
suprotnosti privuku.
Daj, noć je, neka se Život pritaji,
neka otupi bodlje,
neka partija smijeha
preplavi oči.
Dan je pred nama
kao vrč u koji ćemo
isplakati večer.
ispraćao si ptice
što prelijeću kvart
a kad se okrenuh
nestajale su na horizontu
i ne znam je li tiho počela kiša
ili ti je krošnja obližnje trešnje
u oku šutjela
kao kišna svjetlost
koja puni oči kao u mostaru
jednoga ljeta
druga slika ti je nestajala
na bečkoj panorami
nisam mogao vidjeti
koga ispraćaš samo sam
promatrao ljude što izlaze
iz podzemne i
u mome oku nište
tragove za sobom
kad se okrenuh jesi li
čekao nekoga (s jabukom
i novinom u ruci)
ili si promatrao ptice
što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu
u drugom času silazim ti
s one strane vremena
u kojem bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo
i pronosi rukovet ljeta
dok miriše na kišu
dok me sestra ljubi
očima straha
jer grmi iz daljine
kao nad zemljom
onulom tonulom
potonulom
pod pločnike