Oslone zemaljski, spotičem se
o klupe, o gromoglasje: Est Deus in nobis?
Demijurgu se kamenog mira
stamenih zvonika Međugorja priklanja
moj embrion nestalnosti i vatra
nesagorena. Otvaram
potrošene knjige, staze sivo-mokre
kao čavli oštre pod nožjem
što tabaná, koje bi za svim katarkama
što bez kormilara otploviše.
Prije nego što krene mi lađa
od kamena prisjetim se kćeri
prisjetim se labudova
u plavom obzoru, njenih očiju
koje su me ispratile
i sad me prate kao dar, kao čudo
jer začudo razlaže (li) se umor u meni
i grlim (li) kameni brijeg
ili je samo žednom srcu
i naprtnjača laganija(!)
Oslone zemaljski, spotičem se još
o glase ljudske: Pogledaj, Vječni
naše čemerne, sulude, krvave
nenapojene, neobazrive, nehumane
zamišljene, ostavljene, sluđene
bratoubilačke, fanatične
zemaljske pute.
Čujem glas milijuna koji
pristižu puzeći golim kamenom
ostavljaju svoj plamen: Bog je
među nama i spoznaju da velika
toplina dotiče i najudaljenije
krletke života. U ljudskom hodu
za Glasom visoko drži me put
i ne razmišljam o tome
zašto nemilosrdna rijeka života
odnosi sve – i dobro i zlo, dok milijuni
padaju ničice i puze pred licem
i glasom Milosrđa
