Kao-Kost-Suh dvanaestog dana je
provirio iza prozorskog okna
bolničke sobe iz koje sam često
(dok je ležao) slušao kako lijepa
listopadna popodneva
kao počinak vječni
ravnodušno šute nad gradom
i pitao se Je li znalo sjeme
dok je iz Uma plutalo ka Riječi
da odjekivat će rezignirano
nad vriskom i bolom
nad tamom i svjetlom
nad kolijevkom i grobom
U ljubičastoj boji njegova daha
čitav je vidik bez ijedne ptice
gluho nebo što zorno podsjeća
kako sve prolazi i brzo stradava –
kao bjelogorica na prvom mrazu
kao čovjek na postelji
s grčem u grlu pokusnog kunića
s igračkom liječničke bespomoćnosti
s ukusom Manjka Humanosti
ponekad s ironijom
Hipokratove zakletve
Negdje dolje bez krika je
pad ploda divljeg kestena
ispoštovao zakon gravitacije
i odjeknuo istodobno
sa sestrinim korakom
koji je značio: Bit ću miris formalina
bit ću šapat koji potencijalnom
kandidatu za smrt opisuje život
bit ću namrgođen jesenji dan
bit ću ravnodušan razgovor
s toplomjerom: Samo trideset devet
sa osam i odlazit ću niz hodnik
bijele bolničke sobe
