Милосав Ђукић Ђука – ЈЕДАН ПЕСНИК – ТРИ ПЕСМЕ

Милосав Ђукић Ђука је рођен 1957. године у селу Здравињу код Крушевца. На раду у Трајал корпорацији је провео 33 године. Дипломирани економиста, тренутно ради у ЈКП Гадска топлана у Крушевцу. Музика и ликовна уметност су му старе љубави. Организовао је до сад седам ликовних колонија и неколико песничких сусретања у родном селу под називом На Ђукином кладенцу, испред удружења Традиција. Пише по коју песму читав живот и то онда кад осећања пишу. Поезију је завoлeо због Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ, са седиштем у Крушевцу и почео активније да се њом бави, гледајући примере овог удружења, које како каже веома релаксирајуће делује на њега и мотивише га да настави са писањем песама.

Данас покрећемо нов циклус представљања песника под називом ЈЕДАН ПЕСНИК -ТРИ ПЕСМЕ и као првог Вам представљамо Милосава Ђукића Ђуку и аудио запис његове поезије, уз музику сина Ивана Ђукића.

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2005. годину


Љубодраг Обрадовић

НА ПОЧЕТКУ И НА КРАЈУ

И на почетку и на крају,
увек нас носе снови,
иако ка забораву и бескрају,
неумитно наш брод плови.

Оно прошло, нас се не тиче,
наша прошлост неком смета.
Брод у даљину сад одмиче
и односи сва блага света.

Моја драга на том броду,
не мисли, баш је срећна.
Пријатеља слуша у заносу,
долази будућност много лепша.

Долази будућност лудо фина.
Машем са обале поспан.
Сутра ћу, уз бокал вина,
ући и ја у неки нови сан.

И све ће проћи, игра жива.
Месец ће да светли, сан да коље.
Опет ће радници на чашу пива
и сећање, некад је било боље.

Опет ће радници да раде,
а мудраци да мудрују и снују
и да се после нове параде,
љуте, што их уз пиво псују.

А ју ћу низ улицу ићи,
крај излога пуних и светлих…
У души светлеће месец,
а џеп биће празан.

Стићи ћу до краја.
Свако стигне, јер не жели.
Одмахнућу само руком,
ко остане нек се весели.

На почетку и на крају,
увек се свашта деси.
Ипак, у забораву и бескрају,
остаће нам и порази и успеси…

© Љубодраг Обрадовић


Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2005. годину”

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2006. годину

 

SEZONA LOVA


Petlove kreste stoje u stroju
napupele broje promrzle tetive
jezik mi sasečen u pčelinjem roju
kad još ono nisam znala
 da`l ste meni žive

Sat je na vatru, to skazaljka nije,
ali leluja, čuje se šum nemuštog zova
Možda je guja i rosu u zdravlje pije
smeje se što je mala muka čovekova

Smešno joj je kad se žanje reč iz blata
pa poliže plamen bola, baršun, brokat
i u zlato obojeno fazanovo iz inata perje
smešno joj je sujeverje, što na kući imam vrata

Da `l ste žive da ulovim samu sebe
da bi njima lakše bilo i u nedra da vas
stavim je`r vas volim
i nahranim gomoljike što se cere smehom
što me dere dok ja pasem
šaku soli

I krape iz Skadra pričaju
 sa mnom u koferu mome
i to su reči, mada se ćute,
znaju da slome
i kao taliri zveče i vrede,
 vraćam se rode
poganog jezika je`r ste mi žive
i još mi nisu sva mrtva slova
Svaki je dremež sezona lova

(C) Svetlana Poljak

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2007. годину

Branka Korać


IZGOVORI MI IME

Izgovori mi ime…
i molim te, veži me
prazninom iz koje ti dolaziš
a ja naumila
iza dvadeset i osam mesečevih lica
u zastrašujuće tišine
što se u crvenim tulipanima kriju
kao u molitvi posle oproštaja
ili u krilu bez deteta

Izgovori mi ime…
i molim te, umotaj me crnilom
iznad mesečeve vodenice
a sa dlanova,
zvezdano brašno obriši
mojim licem
Ti, veseli vodeničaru
Ah, kako je gorak naš hleb!

(C) Branka Korać

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2007. годину”

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2008. годину


Gordana Knežević – dobitnik nagrade za pesmu 2008 godine

 

VREME JE

Kao izmaglica
obavijena svilenkastom
 koprenom sna
trajem u prostoru
ne zavaravajući se više
da mogu kad hoću
sa tvog dlana liznuti
zeleni izvor tišine

Postojim nesmotrena  kao misao
i neprisutna i hitra i svirepa i mazna
nepopravljivo uporna
na vetrometini pokislog
prvog zaloga usamljenosti

Smejem se vlastitoj nemoći
u beznadežnom pokušaju
da ti se iz daha iskradem
i predajem se
ovoj veštičjoj nadarenosti
da se u reč pretvorim
i razbijem o hridi
tvrdo nejestivog propadanja

Šutiram upozorenje kao svojeglavo
bacanje kamena na svilu
guram urezanim borama teret
svojih izgubljenih četrdeset godina
uvrežena u ove hladne kotrljajuće
bele raspukline
u memoriji zaboravljenog hodočašća

Vreme je da se pokloni i kaže hvala
ili da se okrene i ode i ne kaže ništa

(C) Gordana Knežević


NAPOMENA: PESMA GODINE za 2008. godinu je pesma Gordane Knežević VREME JE. Po mišljenju posetioca sajta najbolja je pesma SRPSKI POLITIČAR koju je napisao Miodrag Jakšić. Pogledajte detalje sa uručivanja nagrada na linku: VIII SUPES


Miodrag Jakšić

СРПСКИ ПОЛИТИЧАР

У ваздуху куле гради,
И ситима воду вади,
А највише ипак воли,
Морску воду да посоли.

Од магарца вуну стриже,
А у ветар приче ниже,
И никада не оклева
Глувом песму да отпева.

Он још небу звезде дода,
Пере цигле, то је мода.
Тај никада неће стати
Празну сламу док помлати.

Пливању учи делфина,
Јалов пос’о од давнина,
И свима је посве чудно,
Да све ради узалудно.

© Миодраг Јакшић

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2008. годину”

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2009. годину


Miljojko Milojević Bile

GROBLJE, TAMA, ČAMA…

Ovde, na groblju u gradu,
iznad svakog dobra, iznad svakog zla,
počivaju drug do druga, ovdašnji do stranca,
i heroji, i genije slavni kraj tužnog pijanca
– svi u tami teškog, vlažnog, tla.

Ovde, u miru počivaju deca i ljudi i žene,
bez ljubavi, i sreće, i jada, i bez nade svake.
U tišini i dubokoj čami svoje crne rake,
očekuju voljene i drage…
Tu i moja draga očekuje mene!

A, ovde, na groblju moga milog sela,
iznikli i rastu sve cerovi sami.
Među njima jedna breza bela
prkosi tišini i grobljanskoj čami.

Kada me sahrane tu, kraj travnoga puta,
voleo bih da mi iznad čela mesto
cera, mesto gloga ljuta,
nikne samo vitka breza bela…

I u dane letnje i u noći jesenje i sive
šumi, šumi, šumi
sve lepše, i duže, i više…
Da se zvezde i okolni humi začude, zadive,
kako brezi pesme mrtav pesnik piše.

(c) Miljojko Milojević

 

NAPOMENA: Za najbolje u takmičenju za PESMU GODINE za 2009. godinu na sajtu PoezijaSCG proglašena je pesma Miljojka Milojevića Bila GROBLJE, TAMA, ČAMAPo mišljenju posetioca sajta najbolja je pesma *KAD DUŠA ZABOLI * koju je napisala Stana Minić! Pogledajte kako je izgledalo uručivanje nagrada na linku: VIII SUPES.

Stana Minić
 

KAD DUŠA ZABOLI

U iskopanoj duši opet raste pelin
tako malo reči za tako mnogo bola
i tako malo suza za tako puno tuge
ćutati ne mogu a pričati nemam s kim

nema ni sna da odmorim dušu od pitanja
ni zračka sunca čak ni u svitanja
kad isto je i noć i dan i jutro i mrak
kad nemam s kim da podelim

taj osećaj bola što je k’o smrt jak
ni srce svoje nemam kome dati
pa molim boga da prestane kucati
nek odmore misli u tom večnom snu
nek istrule ruke kad nemaju zagrliti
čoveka u čoveku prijatelja bar
ma kome treba život kada on to nije
zar se srce može baciti k’o stvar
u ruke onom kom su reči zmije…

© Stana Minić

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2009. годину”

VOLIMO SE BRAĆO I SESTRE-Miroslav Krnjeta

Neka zvone crkvena zvona
nek se čuje molitva iz svakog doma,
srca naša nek se slože i budu pitoma
spojimo duše i budimo čvršći od betona.

Volimo se braćo i sestre
živimo svi kao jedno biće
jer kroz ljubav pobeda sviće,
sa ljubavi u nama sve nevolje izvetre.

Jaki čuvajte i negujte slabe
sad pokažite vašu snagu,
hrabrost je čin ljubavi tera strahove
koji grabe
budite svetionik izgubljenima u strašnom arhipelagu.

Ugasimo vatre opake pošasti
voleći bližnjega sa utehom i nežnosti,
svim srcem ljubimo svoje najmilije
svaki čovek nam je deo familije.

Smirimo srca i prosto samo volimo
pobedimo paniku,strah,predajmo se ljubavi
snaga ljubavi je izvor koji uvek izbavi
jer kroz ljubav Gospodu se molimo.

Jedni druge pazimo kao oči
za stradalog svi ko jedan u vatru
da se skoči,
ne zaboravimo žrtvu Gospoda Isusa Hrista
za ljubav prema nama raspet je na mukama krsta.

LJubav je žrtva bezuslovna
štit od zla,Božija hrana duševna,
tom svetlosti ozarimo lica
nek nestane straha,ispunimo ljubavlju srca.

Mračni dani,teška vremena
na nama je kako nositi teret bremena,
ali kao što vetar prašinu briše
prestaće i ove crne kiše.

U međuvremenu braćo i sestre
volimo se još više!!!

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2010 годину


mr Jovan Mihajilo recituje pobedničku pesmu ŽIVOT


ŽIVOT

Depresija smrti.
Otuđeno srce.
Uzimam aortu
i plešem sa
suzom.

Magazin misli
u telo trpam
tokovi reka
u mom krvotoku

Otrovi zmija
planduju u
toru.
Pogani krikovi
nažuljaše mozak
a glava trula
i sve se prosu.

Čekićem okivam
misli. Zamrsi kosu
medom.
Ruka mi trne prsti je
dave

Od kosti dedova
svojih zidaću kulu novu.
Krv će mi biti voda
za beton sakatog groba

(C) Jovan Mihajilo


NAPOMENA: Za najbolje u takmičenju za *PESMU 2010. GODINE* na sajtu PoezijaSCG proglašene su sledeće pesme i pesnici: Prvo mesto i nagradu PESMA 2010 GODINE osvojio je mr Jovan Mihajilo za pesmu *
ŽIVOT*. Po mišljenju posetioca sajta najbolja je pesma *PROMRZLINE * koju je napisao Zaviša Koprivica! Pogledajte ceo dogadjaj uručivanja nagrada na linku: 
XII SUPES


Zaviša Koprivica

 

PROMRZLINE

Neke su se noći mrštile
danima što dolaze
a neki su dani prkosili
mesecu što vedri noć.
Severac je ledio ledinu
dok su potkovana kopita
gazila promrzlu slamu.

Prštale su pahulje
sa svih strana
i srebrno bojile vidik
a tamo, za vidikom,
za prosulim granjem po stazi
odavno strulilog lišća
nestalog u svom tom brlogu
gubile su se i senke i uzdasi,
nestajali snovi u jednom trenu.

Kada bih rekao
da je sve tiho umiralo
ne bih tada čuo svu tu tišinu.
Mislio sam da je tišina večna,
ali ona je samo tren
u kome ne čujeш sebe,
ne чuješ glas svoga srca
i ne vidiš noć,
noć u kojojh sam jednom zaspao
i nisam čuo kako me zoveš.

Taj poziv je odneo večernji vetar
i rasuo po polju umrlih želja.

(C) Zaviša Koprivica

12 SUSRETI POEZIJASCG – POGLEDAJTE VIDEO – 07.05.2011 – Trebotin

http://poezijascg.com/poezija/archives/23059

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2010 годину”

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2011. годину


Lepa Simić, Cirih

 

NOVEMBAR SE VUČE

Sretali smo se
u nedostižnim
snovima

u mojim i tvojim
pesmama


Tog novembra
za tvoje tople oči
dadoh dušu
da je u tebi
zaboravi vreme

Srcem slikam
zaigrane misli

U srebrnom gnezdu
usnula
pod vetrom
stihom
pokrivena

msečeva kći

© Lepa Simić


Светлана Биорац Матић

ELEGIJA ZAMRLIH SELA

Ovde još samo groblja ožive
o zadušnice il’ u dan sveti,
iz trave izvire krstovi krivi
al’ mrtvi neće oživeti.

Još samo humlje žive dozove,
natpisi što se bore s vremenom,
senke predaka pod grmom zove
i blede slike srasle s kamenom.

Gore, nad grobljem, niz puste kuce
još samo vetar žalosno vije…
Iz praga pronikla trava i pruće,
popalo prošće, pukle majije.

I šumska tama sve jače bije,
a sve je utihlo tuznim mirom.
Daleko negde potomci zive
dok vuk zavija pred kapijom.

© Svetlana Biorac-Matić

НАПОМЕНА:
У такмичењу за ПЕСМУ 2011 ГОДИНЕ изабране су равноправно две песме:
ELEGIJA ZAMRLIH SELA – Svetlana Biorac-Matić и NOVEMBAR SE VUČE – Lepa Simić. Гласовима чланова и посетилаца сајта PoezijaRS за песму 2011. године изабрана је песма MISLIЗорана Јовановића – Христова. Погледајте цео догађај уручивања награда на 16-том СУПЕСУ.

Зоран Јовановић Христов

МИСЛИ

Моје су  мисли  галије царске
што сињим морима плове
носе ме слободног на све стране
дубина плава  себи их зове.

Моје су мисли ветрови силни
што пред њима све редом гмиже
са њима ја сам слободан човек
висина плава себи их диже.

Моје су мисли звезде са неба
сјајно сунце и месец жут
простране као бескрајни космос
широк ми поглед а раван пут.

Моје су мисли само моје
а ја их, ипак, са вама делим
будите слободни, будите своји
мислећи на вас, само то желим

© Зоран Јовановић Христов

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2011. годину”

ПЕСМА ГОДИНЕ за 2012. годину


Песме године за 2012 написали су Зоран Јовановић и Светлана Ђурђевић

ДОМАЋИН ЧОВЕК

Нисам ти ја, брале, човек за те ствари!
Мислим, швалерација, и тако то,
Ја сам домаћин човек!
Данашње жене воле мазне и намирисане
ко оне, Боже ме прости,
а ја и неокупан легнем!
додуше, само кад је сезона
и не у  кревет  него у сено
да ујутру не губим време.

Нисам ти ја, брале,човек за те ствари.
Мислим, политика и тако то.
Ја сам рођен да рмбам
од  сванућа до касно у ноћ
и да у небо гледам
да ми киша не сјебе труд.
Ја сам домаћин човек
код мене празна слама под стоку иде
немам кад да је, изнова,  млатим
ко ови,  Боже ме прости.

Нисам ти ја, брале, човек за те ствари.
да лажем, крадем и тако то.
Ја сам домаћин човек
прво држави дам што је њено
порез, прирез и све што тражи
и нема везе што је све мања
а ових, Боже ме прости,
џаболебоња на њеном јаслу
из дана у дан све више има
док ја за  њиву раднике тражим.

Нисам ти ја, брале, човек за те ствари
секс, дрога и рокенрол
Ја сам домаћин човек .
Новине немам кад да читам
а телевизор, Боже ме прости
лупа глупости!!
Да не кажем  не зна шта прича.
Све вести чујем кад падне ноћ
а ја одем пред задругу
и попијем једно,  два, три пива
што каже народ, ладна  ко змиче.

Ја сам ти, брале за поштен живот
што би се рекло, за данас,  глуп.
Онај што не да на своје
али и једнако поштује туђе.
Нисам од оних, Боже ме прости
што се савију како ко дуне.
Ја све што мислим  гласно кажем,
домаћин човек, кажу у селу.
Сад, кад још мало загуди север
а ја насецкам кисео купус
па преко њега грувану, љуту
у поверењу,  заболе ме….!!

© Зоран Христов

ŽUDNJA

…i nek me nema
u osmehu tvome
začaurene strahom
obložene očajem
nek ne budem ni tema
sećanju nijednome
i nek me nema
u uzdahu tvome
izbrazdane sumnjom
zaslepljene sujetom
nek ne budem ni sena
praštanju iskonskome

…i
nek me nema

u jecaju tvome
obnevidele čežnjom
otupele željom
nek ne budem ni pena
talasu izgubljenome

…i nek me nema
u radosti tvojoj
okovane setom
odbačene grehom
nek ne budem ni htenje
traženju prokletome
al^  nek me ima
u čekanju tvome
u zenici tvojoj…
nadanju obojenom slutnjom
utisnutom na licu
tvome

neugaslom žudnjom

© Svetlana Djurdjević

НАПОМЕНА: Песме године за 2012-ту су написали Светлана Ђурђевић из Крушевца и Зоран Јовановић из Лесковца. Најбољи по гласовима посетилаца сајта www.poezijascg.com био је Братислав Богдановић са песмом НОЋАС…

Братислав Богдановић

НОЋАС…

Узми ме ноћас
под своје скуте
нек усне моје
на твојим ћуте
те вреле усне
неће те опећи
ћутећи,
свашта ће ти рећи
Пусти ме ноћас
у своје куте
покажи ми
све скривене путе
на тајна места
ја ћи ти заћи
стазу до срца
лако пронаћи
Остави ме ноћас
крај тебе да спавам
на грудима твојим
снове да сањам
јер снови моји
теби мили
зашто се не би
на грудима снили
и у твојој коси
од зоре скрили…

© Братислав Богдановић

Настави са читањем “ПЕСМА ГОДИНЕ за 2012. годину”