Месец: фебруар 2011.

Napisali su destruktivnu poeziju…

Savrsenu-barem oni tako kazu.

Stih je slobodan,

oslobodjen okova (isuvise).

Pjesnici trule u grobnicama podzemnih gradova.

Zlocin i kazna…

Stvorili su monstruma…

Ziv je…

Servirane duse u zlatnim tanjirima,

naucen da u jednoj ruci uvijek krije noz.

Stih koji oduzima sjecanja,

zvuk pomijesan sa svijetlom ubija,

bez savrsenstva pokreta,

bez harmonije,primitivno

u haosu nemarnih poteza…

Obredni ples rijeci,koje mogu vezati,

mislima je u halucinaciji oduzeo oci…

O Tea,da li si sama,

na ulicama sto kupaju se u prasini?

Rekla si da volis strah,

i vrelu krv u plavim zilama.

Poslednji ljudi koje smo znali,

nestaju Tea…

Ali ti,ti ostajes hladna,

kao les najdraza,

ne das se uplasiti

od praznih prica o iskasapljenim stihovima,

koji lutaju naoruzani do zuba,

oduzimajuci smisao smrtnicima.

Polu-bogovi rodjeni u bolesnim umovima,

istinom su uredno skupljali,

bezivotna tijela i bacali ih u ocaj.

Izmedju njihovih redova,

nasla si toliko zeljenu slobodu,

koja lijeci tvoje oziljke.

Anestezija svijesti,

misli nadgrizaju…

U tvom dnevniku,dan je 32 decembar,

godina ne postoji,

zapisana je prva pobjeda.

Najzad…

Bilo je i vrijeme…

Jecaji boemskih muza,

plac nebeskih boginja,

gnijev bogova,

bolesno je uvijek biti normalan.

Bolesno,bolesno,bolesno,bolesno…

Koliko puta ponoviti ovu odvratnu rijec,

koja smrdi na istinu?

Koliko puta?

Otrov je sve sto nas okruzuje!

Jadno je sve sto nas okruzuje!

Bolesno je sve sto nas okruzuje!

Bog se boji ljudi

i njihovog bolesnog uma.

Bolesni zivot,propala organizacija,

jos jedan bolestan eksperiment.

Mi smo samo pogresni ljudi,

u pogresnom vremenu,

rodjeni da budemo ono sto nismo

i kada nas poslednji put zrak zagrli,

mi bicemo zaista slobodni…

Citav svijet je virus,

bez lijeka,bez Doktora,

koji je nudio pomoc i prijetio

svojim bolesnicima…

Jadna Majka koju siluju

i pljuju sopstvena djeca,

prljajuci je svojim bolesnim hodom.

Zivjeli smo u velikoj vinskoj boci,

i popili smo svu draz,do kraja…

Otvori mi cep,zelim izaci…

Bolesni ratovi,revolucije,kraljevi,

zakoni,svestenici,gradovi,sistemi,

nacije…

Bolesne masine,tvorevine,istine,

lazi,ljubavi,rijeci,snovi,strahovi…

Bolesne njegove ruke,njegovo bolesno oruzije,

bolesne njegove noge,kojima bjezi od stvarnosti,

bolesno njegovo oko, prozor u lazni svijet,

bolesno njegovo uho,kojim pretvara jadne krike,

u mirni bolesni zvuk…

Bolestan je njegov mozak,sprava za pretvaranje

lazi u realnost…

Bolestan je njegov novac,

kojim opravdava svoje bolesne zelje…

Ako je ovo raj, kako izgleda pakao?

Ako je ovo covjek,kako izgleda sotona?

Ako je ovo svijetlo,kako izgleda tama?

Ako je ovo ljubav,kako izgleda mrznja?

Slavljena tisina…

Slavljena smrt…

Sjedimo na obali,

cekamo poslednji zrak,

da prodje kroz nas.

Razbijeni valovi svjetlosti,

prljavih krila od krvavih rijeka.

Drvece raste u tisini,

stijene postoje da bi cutale,

dok gonimo snove koji podsjecaju,

na dane koje nismo prozivjeli…

Mozda bi nas oci bolele od svjetlosti,

zato hvatamo svoj strah.

Ponekad bijesne celjusti,

puste svoj plijen,

dan kada mozes vidjeti da zaista

govore ukopane glave…

Sakrij se od obicnih ociju,

u rusevinama imperijalistickog hrama.

Najzad,vise ne osjecam kapi prljave kise,

u kutiji snova moje su igracke,

zato progutaj zadovoljstvo,

jer samo umiremo…

Miris vraca sjecanja,sijece stvarnost

i ponavlja zvuk.

Nabrekle su sive oci,

licemjeri drobe krv,

okupani u ocaju,

osuseni vjetrom nemira,

u znoju su potopili um…