U iscekivanju gomile-Stefan Besovic

Sjedimo na obali,

cekamo poslednji zrak,

da prodje kroz nas.

Razbijeni valovi svjetlosti,

prljavih krila od krvavih rijeka.

Drvece raste u tisini,

stijene postoje da bi cutale,

dok gonimo snove koji podsjecaju,

na dane koje nismo prozivjeli…

Mozda bi nas oci bolele od svjetlosti,

zato hvatamo svoj strah.

Ponekad bijesne celjusti,

puste svoj plijen,

dan kada mozes vidjeti da zaista

govore ukopane glave…

Sakrij se od obicnih ociju,

u rusevinama imperijalistickog hrama.

Najzad,vise ne osjecam kapi prljave kise,

u kutiji snova moje su igracke,

zato progutaj zadovoljstvo,

jer samo umiremo…

Miris vraca sjecanja,sijece stvarnost

i ponavlja zvuk.

Nabrekle su sive oci,

licemjeri drobe krv,

okupani u ocaju,

osuseni vjetrom nemira,

u znoju su potopili um…