“Mia kaže da čuje glasove, a ja…samo tišina”- Stefan Bešović

1 Rodjeni smo mrtvi, iako cujem da sve vise djece se poslednjih godina, budi sa zivotom u plucima. Neki su od njih, na svojim glavama, nosili Van-gogovo uvo… Bio sam juce u prodavnici, zena na kasi me je cudno gledala. Rekla je da je ljudima, kao sto sam ja, mjesto u ludnici i da mi … Настави са читањем ““Mia kaže da čuje glasove, a ja…samo tišina”- Stefan Bešović”

1
Rodjeni smo mrtvi,
iako cujem da sve vise djece se poslednjih godina,
budi sa zivotom u plucima.
Neki su od njih,
na svojim glavama,
nosili Van-gogovo uvo…
Bio sam juce u prodavnici,
zena na kasi me je cudno gledala.
Rekla je da je ljudima,
kao sto sam ja,
mjesto u ludnici i da mi je hitno potrebna terapija.
A samo sam zelio da te obradujem.
Barem su se vjestice,
prema meni ophodile normalno,
mada su poslednje uho,
prodale nekom penzioneru,
jadni senilni starac,
misli da ce kupiti vjecnost,silikonske bajke…
Steta…
Sigurno bi ti divno stajalo.
Van Gog je savrsen slikar,
impresija potopljena u bolesti zivota.
2
Slava tebi Dionise,
tebi i slugama tvojim,
ali nocas tvoji plodovi,
ne pruzaju zaborav.
Nju unistavaju glasovi,
rastrzu njene misli,komadaju oci,
zarivaju se duboko u meso,pod noktima
Sta mozemo pruziti vise zivotu,
osim svojih uvenulih tijela?
Poslace je duboko,jos dublje
u ponore rudnika(ispitivace ispravnost vazduha)
Umrece kao i ljudi iz njenih prica.
Za ostale,bice to jos jedan,
naizgled obican dan.
San o sreci koji se predstavlja kao moja,
jedina,susta realnost
mogao bi nestati…
Ne smijem to dozvoliti…
Glasovi ce prestati,
obecavam ti…
3
Jadni Betoven i njegova gluvoca!
Da li slijepi sanjaju u boji?
Da li gluvi sanjaju zvuk?
“Pozurimo”-rece Kihot-“Daleko je njegov grob”
Zurili smo,
ali noge su bile teske,kao olovo…
Bog je oslobodio Betovena zemaljskih glasova,
doslo je vrijeme da se iskupi,
u poverenju,ukrascemo njegove usi…!
Ljetos si ionako naucila jezik znakova,
govorila si,da samo slutim zlo,
bio sam u pravu…
Nijemi i gladni obecanih nebeskih trpeza,
oduzece tvoje misli,
prodati ih po niskim cijenama.
Morali smo ugasiti plamen njihovih glasova.
Na groblju smo zatekli Frenkestajna.
Ponovo je opijen idejom,da moze
podariti zivot iz utrobe,njegovog uma.
Cisto sumljam…
Mada je ljubazan mladic,
pokazao nam je put.
Kihot ga je znao od ranije…(duga prica)
U tom poslednjem dahu,
ucinili smo sve sto je bilo potrebno,
najzad smo slomili vazduh u paramparcad
i prosli kraj laznih strazara…
Znali smo da se nas cilj,
nalazi tamo,
u tamnici zalijepljene svijesti.
Oprosti,ali davno su umrli bogovi…
Virus tisine u nasim je rukama,
otrovacemo se zajedno,
jer samo tisina ce reci,sve ono sto zelimo…
Suvise kasno…
Probudili smo se u lancima.
Tip koji podsjeca na sve ono,
ogavno,trulo i prodato
iscitao nam je krivicni zakon,
cin ljubavi ne zanima porotu,
i ne pripada dijelu presude.
Krivi su…
“Osudjeni je naveo da je sve uradjeno,
u samoodbrani od glasova,koji se javljaju,
djevojci u rudniku,u koju je on,
najvjerovatnije zaljubljen…
Provjerili smo…
Rudnik u nasem gradu,ne postoji vec godinama,
osudjeni ce biti poslat,
na klinicko lijecenje.”
Kihota vise nisam vidio,
vjerovatno su ga zatvorili,
u nekoj od kancelarija,na 84 spratu
betonskog cudovista.
Pustice ga da istruli medju papirima i arhivom,
u odijelu,daleko od svog oklopa.
Na putu sam sreo i Frenkestajna.
Rekao mi je da je Betoven ziv,
i da je u redu to sto smo,
u ime ljubavi,oduzeli njegove usi
(njemu vise nece trebati)
Ako ga budu pozvali,
svjedocice u nasu korist,
sjajno…
4
Zidovi su moja stvarnost.
Ne znam koliko sam dugo ovde,
cini mi se da je od juce,
proslo hiljadu godina.
Mozda sam i rodjen ovdje.
Probudjen ziv.
Nisam osjecao krv,
nisam osjecao meso,
osudjen sam u okovima tijela.
U zadnjoj fioci imam pisma,
djevojke koja cuje glasove onih koji su nestali,
negdje izmedju dva trena sna.
Moram joj pomoci,
javiti joj da sam ziv,
znam to,jer svaki put boli,
kada udarim glavom o zid…
Medicinska sestra koja radi ovdje,
dala mi je zilet,
kaze da se obrijem,
zar ne vidi da nemam bradu,
mozda osjeca puls mojih misli…
Ko sam ja?
Sjecanje je,mutno,daleko
znam samo da je napolju bio snijeg.
Muzika…
Kihot je svirao pod ulicnim svijetlima
i Frenkestajn je bio tamo.
Stvarao je ples,rodjen bas u tom trenu.
Klecao sam pred njom(a rekli su da nije stvarna).
Nije bila boginja,
nije ni morala biti,
bila je jednostavno prirodna,
obicna djevojka iz rudnika.
Nikad nisam bio siguran sta osjeca,
cak ni sada,
dok zilet mirise moje zile
i osluskuje tok mojih plavih,nabreklih sokova.
Dolazim,postacu jos jedan glas u njenoj glavi,
postacu dio nje…
Sapatom cu probuditi,
ponovo njene snove…
Krv je puna nemira,
dok tece prasnjavim podovima
niko nije bio spreman,
mozda je samo ljubav,
umrla tog snijeznog,zimskog dana…

U ponoć — Marina Adamović

prideve je zatrpala magla nalegla na prozor              i slušala moj muk svaki je glagol obmotala injem čupala sam prilog              s lista svele ruže strašan nered nasred            epitafa . horovi ptica liju i odvlače reči Kumba-Tam menja lepotu za predah navlači masku zveri izbeglice mene ostavlja bez ičeg … Настави са читањем “U ponoć — Marina Adamović”

prideve je zatrpala

magla

nalegla na prozor

             i slušala moj muk

svaki je glagol obmotala injem

čupala sam prilog

             s lista svele

ruže

strašan nered nasred

           epitafa

.

horovi ptica liju

i

odvlače reči

Kumba-Tam menja

lepotu za predah

navlači masku zveri izbeglice

mene ostavlja bez ičeg na stazi

.

siđi noći

tanka atmosfero

krilate reči proći će

          kroz maglu

KOBASICE POBEDNICE

Prezivam se Mićić a zovu me Aca, šunku volim ja da jedem, kobasica mi sladja. Hranim bele svinje po receptu svome, niko drugi neće uhraniti tako dobre. Kada mlatnem štapom posred svinjca svoga, tad komade dobrog mesa osušim do pola. A onaj ostatak što ne sme se tući, oranija prima svaka mali čvarak vrući. Kobasice … Настави са читањем “KOBASICE POBEDNICE”

Prezivam se Mićić
a zovu me Aca,
šunku volim ja da jedem,
kobasica mi sladja.

Hranim bele svinje
po receptu svome,
niko drugi neće
uhraniti tako dobre.

Kada mlatnem štapom
posred svinjca svoga,
tad komade dobrog mesa
osušim do pola.

A onaj ostatak
što ne sme se tući,
oranija prima svaka
mali čvarak vrući.

Kobasice pravim
malo ljute, a da malo slade,
da želudcu svakom prija,
ko žiriju sa kobasicijade.

A tek presek na tanjiru
ko vino sa stola,
što popismo Pera i ja,
zbog toga je dobra boja.

(C) Darko Kolar

SREMSKA RAVNICA

O Sremska ravnico, kućo moja. Kako si se u dušu ukrojila samo. Srpska ptico radosnice. Vojvođanska tamburice, ogledalce ,lepo lice. U poljima jarebice, prepelice. Eno već i žito niče. O Sremska ravnico, umetnost ti prevelika. Muzičara,izvođača, slikara i pesnika. Ispevana diko, iscrtana sliko. Sve si pretke odhranila,napojila i junake postrojila. Ravnica je Srpska ptica. Fruška … Настави са читањем “SREMSKA RAVNICA”

O Sremska ravnico,
kućo moja.
Kako si se u dušu
ukrojila samo.
Srpska ptico
radosnice.
Vojvođanska tamburice,
ogledalce ,lepo lice.
U poljima jarebice,
prepelice.
Eno već i
žito niče.

O Sremska ravnico,
umetnost ti prevelika.
Muzičara,izvođača,
slikara i pesnika.
Ispevana diko,
iscrtana sliko.
Sve si pretke
odhranila,napojila
i junake postrojila.
Ravnica je
Srpska ptica.
Fruška Gora
te prekrila,
zaštitila,
vinograde podarila,
a izvore postavila.
Svu je stoku
napojila.

Kada polja zamirišu
posle kiše,
i pušnica zamiriše.
Kulen suvi,
kobasice,
pobednice,
slane šunke,
slaninice.
Vinograda mnogo više,
na astalu u bokalu
vino slatko crveni se,
a za slavu sve popi se.

Stare šume
njišu granje.
Visibaba viri kradom,
ispod lista radovanje,
ništa manje.
Orjentiri,putokazi,
pravo granje,
visoki jablani,
javori ,brestovi,
i hrastovi.
Takvo ti je stanje.
O Sremska ravnico,
kućo moja.
Kako si se u dušu
ukrojila samo.
Srpska ptico,
Radosnice,
Vojvođanska tamburice.

(C) Darko Kolar
26.03.2010.

DUGME U POEZIJI

Čuje se plač, voda žubori. Poslednja snaga iz tela teče, crveni leptir lako krila nosi, užareno sunce nešto mi reče. Gladni ljudi, a site duše, i svet se iskvari k´o izgubljeno dugme prividne sreće. Zašto se dan kao san pokvari? Drugačije ne može jer niko i neće. I poezija ova K´o skretnica nova Da je … Настави са читањем “DUGME U POEZIJI”

Čuje se plač,
voda žubori.
Poslednja snaga
iz tela teče,
crveni leptir
lako krila nosi,
užareno sunce
nešto mi reče.

Gladni ljudi,
a site duše,
i svet se iskvari
k´o izgubljeno dugme
prividne sreće.
Zašto se dan
kao san pokvari?

Drugačije ne može
jer niko i neće.
I poezija ova
K´o skretnica nova
Da je svega manje.
Ali ipak tamo
ostaje samo
umorna duša
i pesma što prestaje.

(C) Darko Kolar