Dobio sam pismo iz Čikaga
s’ druge strane prevelike bare,
mastilo je suzom razređeno,
koga bole uspomene stare.
Ko to tamo i zbog čega pati,
ko to sanja kući da se vrati.
Zašto pismo potpisao nije,
zar se ime od drugara krije.
Poznao sam po stilu pisanja,
ko to svoj kraj u tuđini sanja.
Kome suza sa lica je pala,
i mastilo tako razmazala.
I ja druže u tuđini patim
želim svome domu da se vratim.
Da obiđem stare staze naše
gde sva lepa sećanja nastaše.
Gde maštasmo i sanjasmo snove,
da vidimo neke zemlje nove.
Da daleko jednom odjedrimo,
i da tamo u njima živimo.
Želje nam se eto ispuniše
takvih želja mi nemamo više.
Sad nam suza s’ mastilom se meša,
možda nam je želja bila greška.
Milovan Petrović