MATI
Još pamtim tvoje duboke stope,
Na stazi, u bogatoj bašti našoj,
Koju si znala da obilaziš često.
I sad mi se misli u sećanju tope.
Glas tvoj tihi čujem vrlo jasno.
Zamišljam te da si na prozoru.
Dozivaš me – “Sine, večera je.
Vraćaj se kući. Već je kasno!”
Ruke su me tvoje nosile često,
Kada još ni progovorio nisam.
Nedostaješ, mati. Boliš jako!
Bez tebe je prazno ovo mesto.
Ispred praga ni ruža više nema.
Kao da su i one od žali uvenule.
Zastajem pokraj doma i gledam
U pravcu široke livade i trema.
Ona vrtom nikada šetati neće,
Ma koliko srce to silno želelo.
Kad bih je još jednom poljubio,
Boli ne bi bile od sreće veće.
(Прочитано: 18 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 615.066 пута)