Tuče snažan vjetar o prozore
noć je već odavno prešla polovinu
sjećanja ko kurjak zarivaju zube
duboko u mišić titrav u grudima.
I priča poteče gorka kao kafa,
crna kao noć koju vjetar šiba
sa njom pođe i po neka suza
prošlost se po noći često prišunja.
Potekle su misli ,ko lanac, u nizu
oživješe slike nesahranjene
i jedan život kao filmska rola
polako poče da se odmotava.
Udara vjetar o prozorska stakla
huči i reži kao bijesna zvijer
ljudi oko mene ravnomjerno dišu
u dubokim snovima, ko zna gdje su sad?
Tjeram riječi koje su me jele
tjeram misli koje su me pekle
tjeram ljude koji su me lomili
tjeram dane koje sam već prošla
ali se oni sjatiše oko mene.
Odnesi ih vjetre sa tim lišćem suvim
odnesi te pošasti što dalje od mene
unesi sa sobom malo svježe sreće
kada si već snažan da otvoriš prozor.
(C) Sofija Perović