VJETROVITA NOĆ – Sofija Perović

Tuče snažan vjetar o prozore noć je već odavno prešla polovinu sjećanja ko kurjak zarivaju zube duboko u mišić titrav u grudima. I priča poteče gorka kao kafa, crna kao noć koju vjetar šiba sa njom pođe i po neka suza prošlost se po noći često prišunja. Potekle su misli ,ko lanac, u nizu oživješe … Настави са читањем “VJETROVITA NOĆ – Sofija Perović”

Tuče snažan vjetar o prozore
noć je već odavno prešla polovinu
sjećanja ko kurjak zarivaju zube
duboko u mišić titrav u grudima.

I priča poteče gorka kao kafa,
crna kao noć koju vjetar šiba
sa njom pođe i po neka suza
prošlost se po noći često prišunja.

Potekle su misli ,ko lanac, u nizu
oživješe slike nesahranjene
i jedan život kao filmska rola
polako poče da se odmotava.

Udara vjetar o prozorska stakla
huči i reži kao bijesna zvijer
ljudi oko mene ravnomjerno dišu
u dubokim snovima, ko zna gdje su sad?

Tjeram riječi koje su me jele
tjeram misli koje su me pekle
tjeram ljude koji su me lomili
tjeram dane koje sam već prošla
ali se oni sjatiše oko mene.

Odnesi ih vjetre sa tim lišćem suvim
odnesi te pošasti što dalje od mene
unesi sa sobom malo svježe sreće
kada si već snažan da otvoriš prozor.

(C) Sofija Perović

Ubij to kopile, ženo! – Sofija Perović

Ubij to kopile, ženo! Rodih tvoga sina , Sveto, dok je velika i mutna voda prijetila da nas proguta. Rađah, plašeći se da moj ostali porod ne odnese stihija. Te rađajući, tijelom čuvah stariju mladunčad. Rodi nam se, divno dijete, koje nikada vidjeti nećeš, Sveto. Moji ga otac i mati čuvaju oni ga kopiletom ne … Настави са читањем “Ubij to kopile, ženo! – Sofija Perović”

Sonja

Ubij to kopile, ženo!

Rodih tvoga sina , Sveto,
dok je velika i mutna voda
prijetila da nas proguta.
Rađah, plašeći se
da moj ostali porod ne odnese stihija.
Te rađajući,
tijelom čuvah stariju mladunčad.

Rodi nam se, divno dijete,
koje nikada vidjeti nećeš, Sveto.
Moji ga otac i mati čuvaju
oni ga kopiletom ne nazivaju
već imenom,koje mu ne dadoh ja
već Bog ili sudbina , Sveto.

Ja htjedoh nazvati ga Tomaš
čedo naše, grijeh naš,
ali, kada zaustiti krenuh,
kao da mi to ime neko iz glave izbrisa
i rekoh, kao da sam to oduvijek planirala,
to je Teodor.

Pogriješih li ,Sveto
što im rekoh to ime sveto?
Meni je zbilja od Boga dar,
ali ne i tebi , Sveto.
Tebi će biti kazna
da ga ne znaš, da ga sanjaš
ti, koji ga htjede ubiti bez kajanja.

Nemoj da se plašiš
nikad za tvoje očinstvo neće saznati,
naš Tomaš- Teodor,
misli o njemu kako ti drago, bez bola nećeš moći!
Jer, doći će vrijeme, Sveto
da oplačeš naređenje koje mi izdade:
-Ubij to kopile, ženo,
da mi ime ne blati!-

Rodih ja dijete, Sveto
a ostavih kopile da pati
i nikad da ne vidi svoje čedo.

© Sofija Sonja Perović