SAN – Svetozar N.Popović

Jutros sam sanjao neke ruke Kako me miluju i pomalo dave Sanjao sam te kao prijetalja Trideset godina koji laže i zapomaže Trideset godina ti na tacnu Prinose parče po parče moje nemoći Da bi na kraju u igri spasenja pred Bogom Okitio sebe prkosno mojom nesrecom Odniješe me tamo gdje moja nesreća Napravi zaklon … Настави са читањем “SAN – Svetozar N.Popović”

Jutros sam sanjao neke ruke
Kako me miluju i pomalo dave
Sanjao sam te kao prijetalja
Trideset godina koji laže i zapomaže

Trideset godina ti na tacnu
Prinose parče po parče moje nemoći
Da bi na kraju u igri spasenja pred Bogom
Okitio sebe prkosno mojom nesrecom

Odniješe me tamo gdje moja nesreća
Napravi zaklon i odnese moju prošlost
Koja se kikoće nad mojim ponorom
Milujući one koji služe svakome

Prazna je cijena moje nemoći
Koja njih štiti a meni pripada.
Dobro je dok ih nema jer znaju da biju
Dobro je dok glava nije cijena njihove milosti

Odakle i kako u moje krilo donesoše svoju glavu
Kako priđoše nečasnici bezbožnom oltaru
Svi oni koji opkoliše za nešto eura ovo mjesto
Koje đavolu čuva moju glavu kojom se ovo plaća

Ne idite svratite na ulicu koja vas priziva
Da zlo u vašim oblandama odavno upakovano
Darujete sebi i svome gazdi od mene
Đavolju pobjedu koju mu čestitam

VJETROVITA NOĆ – Sofija Perović

Tuče snažan vjetar o prozore noć je već odavno prešla polovinu sjećanja ko kurjak zarivaju zube duboko u mišić titrav u grudima. I priča poteče gorka kao kafa, crna kao noć koju vjetar šiba sa njom pođe i po neka suza prošlost se po noći često prišunja. Potekle su misli ,ko lanac, u nizu oživješe … Настави са читањем “VJETROVITA NOĆ – Sofija Perović”

Tuče snažan vjetar o prozore
noć je već odavno prešla polovinu
sjećanja ko kurjak zarivaju zube
duboko u mišić titrav u grudima.

I priča poteče gorka kao kafa,
crna kao noć koju vjetar šiba
sa njom pođe i po neka suza
prošlost se po noći često prišunja.

Potekle su misli ,ko lanac, u nizu
oživješe slike nesahranjene
i jedan život kao filmska rola
polako poče da se odmotava.

Udara vjetar o prozorska stakla
huči i reži kao bijesna zvijer
ljudi oko mene ravnomjerno dišu
u dubokim snovima, ko zna gdje su sad?

Tjeram riječi koje su me jele
tjeram misli koje su me pekle
tjeram ljude koji su me lomili
tjeram dane koje sam već prošla
ali se oni sjatiše oko mene.

Odnesi ih vjetre sa tim lišćem suvim
odnesi te pošasti što dalje od mene
unesi sa sobom malo svježe sreće
kada si već snažan da otvoriš prozor.

(C) Sofija Perović

ČEKAM POZIV

Upućuju mu kritičarski gaf nepouzdan je poligraf, nije dokazni faktor na sudu istrpeće neutemeljenu pokudu. Lažov od detektora beži postavljenih pitanja se ježi, znoji, teško dolazi do daha, iskočiće mu srce od straha. Te ocene neće da ga liše, tvrde, njime se manipuliše, kako nauka do sada prihvata vara ga jedino psihopata. Elementarno pravo kaže … Настави са читањем “ČEKAM POZIV”

Upućuju mu kritičarski gaf
nepouzdan je poligraf,
nije dokazni faktor na sudu
istrpeće neutemeljenu pokudu.

Lažov od detektora beži
postavljenih pitanja se ježi,
znoji, teško dolazi do daha,
iskočiće mu srce od straha.

Te ocene neće da ga liše,
tvrde, njime se manipuliše,
kako nauka do sada prihvata
vara ga jedino psihopata.

Elementarno pravo kaže
insinuacija da se dokaže,
ne postoji koliko poznajem
diskreditovanje sa predumišljajem.

PADOBRANCI ZORE

Svrakinom glasu zaobilazim trasu, proteže filozofija neka daljina nije prepreka, nepotrebna smarala adresa nije odgovarala. Tuđe se reči umeću radost đavoljem umeću, čvrsto stojim na tlu potirem vidike zlu. Padobranci zore spuštaju se niz prozore, ton takta ne grakta, kada bi još tiše ovde moglo da se piše.

Svrakinom glasu
zaobilazim trasu,
proteže filozofija neka
daljina nije prepreka,
nepotrebna smarala
adresa nije odgovarala.

Tuđe se reči umeću
radost đavoljem umeću,
čvrsto stojim na tlu
potirem vidike zlu.

Padobranci zore
spuštaju se niz prozore,
ton takta ne grakta,
kada bi još tiše
ovde moglo da se piše.

RASKOŠNA PESMA (PSALMI LJUBAVI) – Nena Miljanović

Ti Dragi moj Moja zoro ljubičasta Ime najlepše od zore nastalo Ko jutro kad rađa svetlost Tako mi se rađaš u svakom mome danu Svetlosti moja Ko sunce kad prvim zrakom takne Vrške tananih breza Pa zadrhti nežno mlado lišće Tako zadrhtim Kad me okrzneš okom jantarnim Zenico moja i zenitu sunčani Mesečino drhtava U … Настави са читањем “RASKOŠNA PESMA (PSALMI LJUBAVI) – Nena Miljanović”

Ti
Dragi moj
Moja zoro ljubičasta
Ime najlepše od zore nastalo
Ko jutro kad rađa svetlost
Tako mi se rađaš u svakom mome danu
Svetlosti moja
Ko sunce kad prvim zrakom takne
Vrške tananih breza
Pa zadrhti nežno mlado lišće
Tako zadrhtim
Kad me okrzneš okom jantarnim
Zenico moja i zenitu sunčani
Mesečino drhtava
U kapatki rose na ponoćnim krinovima
Udahu moj miomirisni
Ti zbog kog dišem
Ljubljeni moj
Ljubim te
Srećnim i tužnim kišama iz očiju
Vodo moja na nebu i zemlji
Izvireš iz svega što vidim i ne vidim
I tečeš mi dušom i stihovima
Pesmom bez početka i kraja
Blago i bogatstvo moje
Lepi moj
Sve što je lepo na svetu tobom je lepo
I ja sam lepa i bogata
Raskošne i prepunjene duše
Kojoj ne treba više ništa
Jer ima sve što život može dati
I smrt ne može uzeti
Sećanje na tebe

МАЛИ СВЕТОВИ – Срећко Симић

МАЛИ СВЕТОВИ   Још цвет понекад задене у својој коси. Сунца зрак заигра на њеном врату. Док се башта купа у септембарском злату њени кораци у пластичним сандалама пазе, да цвет не згазе, да сенком живот продужи роси. У очима покупи плави свод. Њене се руке заиграју у цветовима, у наборима прекривача на баштенском столу, … Настави са читањем “МАЛИ СВЕТОВИ – Срећко Симић”

МАЛИ СВЕТОВИ

 

Још цвет понекад задене у својој коси.

Сунца зрак

заигра на њеном врату.

Док се башта купа у септембарском злату

њени кораци у пластичним

сандалама пазе,

да цвет не згазе,

да сенком живот продужи роси.

У очима покупи плави свод.

Њене се руке заиграју у цветовима,

у наборима прекривача на баштенском столу,

у коси.

А онда ногу пребаци преко ноге.

Испод лаке летње хаљине прошета јутарњи лахор.

На столу замирише јутарња кафа,

и њен поглед

као лептир слеће са цвета на цвет,

на мој осмех и моје риме,

а ја сам срећан

јер још увек имам свој мали свет,

јутарњу кафу,

и на уснама њено име.

 

KAKO JE TUŽNO – Milovan Petrović

Kako su tužni ovi dani i ove zimske noći, kako je teško čekati nekog a znati da neće doći. Kako je teško usamljen biti daleko u tuđem gradu, gledati srećne ljude kraj sebe a sam gubiti nadu. Kako je tužno lutati gradom tražiti voljena lica, dok kosu kvase pahulje bele, i zimska izmaglica. Kako je … Настави са читањем “KAKO JE TUŽNO – Milovan Petrović”

Kako su tužni ovi dani
i ove zimske noći,
kako je teško čekati nekog
a znati da neće doći.

Kako je teško usamljen biti
daleko u tuđem gradu,
gledati srećne ljude kraj sebe
a sam gubiti nadu.

Kako je tužno lutati gradom
tražiti voljena lica,
dok kosu kvase pahulje bele,
i zimska izmaglica.

Kako je samo teško znati
da si u pogrešnom gradu,
da si u njemu usamljen, tužan,
da gubiš i zadnju nadu.

Kako bi samo sve lepše bilo
kada bi nekoga sreo,
nekoga dragog, nekoga svoga
i grad bi zavoleo.

Milovan Petrović

U TJELU LEPTIRA ~ milka vukic v.

“ljubav za Ljubav . Milovana nježnošću kiše U noći što srce topi… K’o bujicom što ljeto odnosi U tjelu leptira sam srolana. . Zaiskri treptaj u tami Lampa krila odmah spali, Sa smješkom sve odgleda Vapaj moj ismijava. . Tuga cvili vazdušni rascjep probija Gubim li svijest il’ me kisik sagorjeva… Puzim…dušu bol udavi… Mogli … Настави са читањем “U TJELU LEPTIRA ~ milka vukic v.”

“ljubav za Ljubav
.
Milovana nježnošću kiše
U noći što srce topi…
K’o bujicom što ljeto odnosi
U tjelu leptira sam srolana.
.
Zaiskri treptaj u tami
Lampa krila odmah spali,
Sa smješkom sve odgleda
Vapaj moj ismijava.
.
Tuga cvili vazdušni rascjep probija
Gubim li svijest il’ me kisik sagorjeva…
Puzim…dušu bol udavi…
Mogli smo, da smo bili iskreni…
.
Žalim što otić’ ne mogu
U tjelo leptira mi duša zašivena
Pucam na pola, lomim se…
O, Bože …da l’ i ovo može?!

КАЖЕШ!?….Миладиновић Сандра

КАЖЕШ!? Кажеш ниси убио Ниси попио ни кап крви ничије Ниси грех починио Јер би се посрамио А притом ником помогао ниси да то ниси наплатио? Кажеш добро само чиниш А сваки дан окрећеш леђа За туђе патње ни пет пара не даш Па зашто ова истина те вређа…? Увек себично затвараш очи Лако осуђујеш … Настави са читањем “КАЖЕШ!?….Миладиновић Сандра”

20151230_090621

КАЖЕШ!?
Кажеш ниси убио
Ниси попио ни кап крви ничије
Ниси грех починио
Јер би се посрамио
А притом ником помогао ниси
да то ниси наплатио?
Кажеш добро само чиниш
А сваки дан окрећеш леђа
За туђе патње ни пет пара не даш
Па зашто ова истина те вређа…?
Увек себично затвараш очи
Лако осуђујеш и пресуђујеш
Повлађујеш само моћнима
А од убогих скрећеш поглед
Крстиш се само из моде
Плаћаш за молитве
Куда те воде?
Еј бестидниче и пустахијо
Бивши комшија
И рођаче,
Бивши човече
Када би се вратио
И небо би заплакало од среће
Да може!
(с) Миладиновић Сандра

Onoga jutra – Miro Beribaka

Onoga jutra… . Onoga jutra kada sam pao onoga hladnog januarskog jutra kada sam bio posut pjegama mrtvaca i smiren se prepustio… čovjek zlatnih ruku i sa mindjuhom u uhu … otvori mi oči… . Onoga jutra kada sam poklekao stigao sam da izgovorim –Zbogom moja draga G.- a na njenom satu … kazaljke su … Настави са читањем “Onoga jutra – Miro Beribaka”

Onoga jutra…

.

Onoga jutra kada sam pao
onoga hladnog januarskog jutra
kada sam bio posut pjegama mrtvaca
i smiren se prepustio…
čovjek zlatnih ruku i sa mindjuhom u uhu
… otvori mi oči…

.

Onoga jutra kada sam poklekao
stigao sam da izgovorim –Zbogom moja draga G.-
a na njenom satu
… kazaljke su stale…

.

Moja braća su padali da mene podignu
padali su i dizali se da me otrgnu iz smiraja
iz kojeg povratka nema
stežući mi ruku
… nisu me dali…

Onoga jutra kada su mi zlatne ruke
otvorile oči
čitao sam imena neznanki i neznanaca
koji meni neznanome darovaše život
prateći svaku kap bratimio sam se sa njima
a ni imena im
… zapamtio nisam…

.

Onoga jutra kada sam pao
progledao sam,
saznao sam šta je besmisao…
i kako je topao sunčev zrak…
koliki je neba beskraj…
kako je vrela očeva nevješto skrivena suza,
da je i osmjeh materin brižan,
saznao sam koliko imam braće i sestara…
i da se nisam zalud podigao
iz otvorene zemlje
… ispod mene…

.

Miro Beribaka