www.poezija.rs

Radi tog dana i godišnjeg doba
Palim svijeću u neznan sat
Rastjerao bih strašni blaženi mir
Da zagrlim trenutke
Nevidljive ponoćne materije

Radi tog dana i vremena zemaljskog
Upokojio bih predjele nespokojstva
Da dogledam koračate li još
Kad ždralovi nadlijeću
Masline olovnozelene

U egzistencijalnoj svečanosti
Izlazim u ožujska popodneva
Puna sunca i kasnoga snijega
Ne znam svjetlucaju li
Zvjezdani ornamenti
Vaših astralnih očiju
Žeđaju li nepomičnosti
Vaših sestara koje nisu ljubile

Radi tog dana i gorkih čemrika
U krajoliku na kojemu smo
Iste zvijezde voljeli
Ribarsku odjeću oblačim
Da niz greben skamenjen
Suza i uspomena pusti glas
Kao plimu vaših želja
S kojima smo se rastajali
Kao s nesavladivim gradivom
Dječje logike

Mostovi Okruga Poezije
Između tebe i mene
Na stubovima od stihova
Gradih luk za krhki most
Kojim se prelazi ponor pozne ljubavi
I poverovah u napisano
Kao slepac okatom
Kad kaže da je vetar vidljiv i ljubičast
I da se može uhvatiti jedrima nedara
I zadržati u pesmi
Za disanja posle (iz)disanja

I zar je važno da li je istinita ta moja poezija
Sve dokle njome izmišljam da postojimo
Ako i varam samu sebe
Za utehu mi je
Zar je važno išta
Kad i rađanje
I umiranje
I taj veliki san o velikoj ljubavi
Sve je prevara
I ti i ja
Od stiha do stiha
Samo smo sanjanje dveju senki
Što mostom od slova prelaze ponore jave
U poetskom (ne)postojanju
Dugom koliko život
I praznom kao poetska uteha
Da ljubav ne kasni
I kad zakasni
Kao smrt životu
Prekratkom
Predugom
Bez tebe

Naše riječi prigušuju sjenke
I kakofonija urbanog sivila
Stoga u praznom kupeu zadnjeg vagona
B-o i ja uglavnom šutimo

Fasade se listaju kao ostarjele korice
Nekad pročitanih knjiga i najednom
Ljupki osmijeh prozora briše 
U nama buku
Aroma jutarnje kave kao spokoj
Se primiče s proplancima
Što konačno dohrupiše

Ne opuštam se na vidiku 
Proljetnih razglednica već razmišljam
O prolaznosti ljeta, o rujnu
O krpicama snijega
Što kopne u svibnju

Kao da mi prijatelj B-o čita misli
Kao da... na kotačima naseljavamo 
Morsku valu, kao da iz paralelnog svijeta 
Proviruje grad jadranski
Poput školjke bijel
I podsjeti me na prebrzo listanje godina
Na plaže i jednu Talijanku s Lastova
S alabasterom njegovanih nogu

Bila su to neobuzdana putovanja 
Kao spirale plave vodene
Na pučinama, kao nepotrošiva
Ljepota algi, ozona, soli i joda

Sad mi neke nove putokaze šapuće B-o
Dok maše  s drhtave morske površine
I sa snopom UV zraka oko obrijane glave
Nešto govori što ne razumijem a moja ga
Zagledanost u roman nervira
A ja zapravo isprazno gledam 
Kako se na naslovnici s dodirom sunca
Razlijeva riječ Kundera... i neka jer
Živim se osobama priklanjam, Kundera
Je manje privlačan od prodavačice sladoleda 
Nadohvat sunčeve jare

Tražim oblik Evinog lista, mjerkam je
Bijelu i glatku kao žal 
Oblikovan stoljećima... i ja 
Ne prizivam čuda – tonem
U valove njene kose, u mliječni put 
Mjesečevog srebra što cijelu noć
Lije po svilenoj koži njena sna  
U kojem ne saznah 
Što je pisac K. htio reći 
I kad smo zapravo B-o i ja zašutjeli 
Sred urbanog sivila
U praznom kupeu 
Zadnjeg vagona

Настави са читањем “NEDOVRŠENE PLOVIDBE – M. Popović”

Onoga časa kad je zazvonio telefon Ana se pojavila na vratima. Ne znam je li neshvatljivo ljupkom pojavom, u haljini izvezenoj krinovima, na neobičan način popunila prostor, ili mi se primicala pokretima koji su, između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem, graničili sa nestvarnim. Radije bih prihvatio činjenicu da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo prisustvovati njenoj besprijekornoj uvježbanosti za neku kazališnu izvedbu.
– Mi se odnekud znamo? – jedva sam izustio ne pomijerajući slušalicu u ruci. Nešto je u meni znalo da neću dobiti odgovor, ali i to da će mi ga sigurno dati trenutak kad iluzija njenog prisustva počne blijedjeti.
– Ne, nikada se ranije nismo sreli, – rekla je sa smiješkom čija je jedna nota jasno demantirala izrčeno. Zagledana u moju figuru salivenu od nepomičnosti dodala je:
– Zašto se ne javiš?  Netko te trebao?
Sunce je gorjelo u prozoru i Ana je ubrzanije disala.
– Halo…? – iz slušalice se kratko izvio Anin glas: – Samo provjeravam jesi li tu jer te već dulje čekam. A dogovorili smo se u pet. Šutio sam jedan trenutak, htio pogledati na sat, ali sam bez svoje volje kliznuo kroz vrijeme i brzinom munje se obreo u jednom od bivših života.
– Oprosti, nešto me zadržalo, objasnit ću ti. Ah, da, hoćeš li biti na onom istom mjestu? A danas je red i za haljinu sa krinovima, zar ne?
Iako je ranije spustila slušalicu, čuo sam odgovor:
– Hoću, pa tamo smo uvijek, odjeveni u nadzemaljsko zadovoljstvo, kako si znao govoriti, najprije bdjeli negdje iza uma, a onda bi se zaputili našim putom, po bijeloj šumskoj svili, tamo gdje si, prije nego što sam otputovala, sreo svoju pokojnu Anu.