Onoga časa kad je zazvonio telefon Ana se pojavila na vratima. Ne znam je li neshvatljivo ljupkom pojavom, u haljini izvezenoj krinovima, na neobičan način popunila prostor, ili mi se primicala pokretima koji su, između mene i prozorskog okna zapaljenog sunčevim ljetnim ognjem, graničili sa nestvarnim. Radije bih prihvatio činjenicu da imam do sada nespoznajno zadovoljstvo prisustvovati njenoj besprijekornoj uvježbanosti za neku kazališnu izvedbu.
– Mi se odnekud znamo? – jedva sam izustio ne pomijerajući slušalicu u ruci. Nešto je u meni znalo da neću dobiti odgovor, ali i to da će mi ga sigurno dati trenutak kad iluzija njenog prisustva počne blijedjeti.
– Ne, nikada se ranije nismo sreli, – rekla je sa smiješkom čija je jedna nota jasno demantirala izrčeno. Zagledana u moju figuru salivenu od nepomičnosti dodala je:
– Zašto se ne javiš? Netko te trebao?
Sunce je gorjelo u prozoru i Ana je ubrzanije disala.
– Halo…? – iz slušalice se kratko izvio Anin glas: – Samo provjeravam jesi li tu jer te već dulje čekam. A dogovorili smo se u pet. Šutio sam jedan trenutak, htio pogledati na sat, ali sam bez svoje volje kliznuo kroz vrijeme i brzinom munje se obreo u jednom od bivših života.
– Oprosti, nešto me zadržalo, objasnit ću ti. Ah, da, hoćeš li biti na onom istom mjestu? A danas je red i za haljinu sa krinovima, zar ne?
Iako je ranije spustila slušalicu, čuo sam odgovor:
– Hoću, pa tamo smo uvijek, odjeveni u nadzemaljsko zadovoljstvo, kako si znao govoriti, najprije bdjeli negdje iza uma, a onda bi se zaputili našim putom, po bijeloj šumskoj svili, tamo gdje si, prije nego što sam otputovala, sreo svoju pokojnu Anu.