Naše riječi prigušuju sjenke
I kakofonija urbanog sivila
Stoga u praznom kupeu zadnjeg vagona
B-o i ja uglavnom šutimo
Fasade se listaju kao ostarjele korice
Nekad pročitanih knjiga i najednom
Ljupki osmijeh prozora briše
U nama buku
Aroma jutarnje kave kao spokoj
Se primiče s proplancima
Što konačno dohrupiše
Ne opuštam se na vidiku
Proljetnih razglednica već razmišljam
O prolaznosti ljeta, o rujnu
O krpicama snijega
Što kopne u svibnju
Kao da mi prijatelj B-o čita misli
Kao da... na kotačima naseljavamo
Morsku valu, kao da iz paralelnog svijeta
Proviruje grad jadranski
Poput školjke bijel
I podsjeti me na prebrzo listanje godina
Na plaže i jednu Talijanku s Lastova
S alabasterom njegovanih nogu
Bila su to neobuzdana putovanja
Kao spirale plave vodene
Na pučinama, kao nepotrošiva
Ljepota algi, ozona, soli i joda
Sad mi neke nove putokaze šapuće B-o
Dok maše s drhtave morske površine
I sa snopom UV zraka oko obrijane glave
Nešto govori što ne razumijem a moja ga
Zagledanost u roman nervira
A ja zapravo isprazno gledam
Kako se na naslovnici s dodirom sunca
Razlijeva riječ Kundera... i neka jer
Živim se osobama priklanjam, Kundera
Je manje privlačan od prodavačice sladoleda
Nadohvat sunčeve jare
Tražim oblik Evinog lista, mjerkam je
Bijelu i glatku kao žal
Oblikovan stoljećima... i ja
Ne prizivam čuda – tonem
U valove njene kose, u mliječni put
Mjesečevog srebra što cijelu noć
Lije po svilenoj koži njena sna
U kojem ne saznah
Što je pisac K. htio reći
I kad smo zapravo B-o i ja zašutjeli
Sred urbanog sivila
U praznom kupeu
Zadnjeg vagona
(Прочитано: 52 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.289.573 пута)