AKO NAPIŠEM —– Marina Adamović

Ko će se rasplakati ako napišem pesmu o ratu? Svi su se smirili i pružaju ruke u znak prijateljstva. Granice crtaju drvenom olovkom, možda se promene i treba ih brisati. Deca se ne igraju Nemaca i partizana, na predavanjima su o genocidu Istoka, o uspehu cara Konstantina. Zašto curi nebo kad oblaka nema? Nešto se … Настави са читањем “AKO NAPIŠEM —– Marina Adamović”

Ko će se rasplakati
ako napišem pesmu o ratu?
Svi su se smirili i pružaju
ruke u znak prijateljstva.
Granice crtaju
drvenom olovkom,
možda se promene i
treba ih brisati.
Deca se ne igraju Nemaca i partizana,
na predavanjima su o genocidu
Istoka,
o uspehu cara Konstantina.
Zašto curi nebo kad oblaka nema?
Nešto se čudno dešava…
Pre sedamnaest godina,
otrov je zasejan nad naššim glavama,
a sada liju kapi bola, ooo
Nemoj me prekidati! Ćuti!
Umiru mladi velmožo.
Ti ćeš se rasplakati?
Ti?

VERUJEM U SUTRA – Milovan Petrović

Verujem u sutra možda glupo zvuči u vremena smutna što nas ka dnu vuku. Verujem u sutra u bolja nam jutra i u svaku iskreno ispruženu ruku. Verujem jer nisam od onih što kažu da će sutra biti gore nego sada. Verujem jer živim i znam da bez vere umrlo bi sutra s’ njim i … Настави са читањем “VERUJEM U SUTRA – Milovan Petrović”

Verujem u sutra
možda glupo zvuči
u vremena smutna
što nas ka dnu vuku.
Verujem u sutra
u bolja nam jutra
i u svaku iskreno
ispruženu ruku.
Verujem jer nisam
od onih što kažu
da će sutra biti
gore nego sada.
Verujem jer živim
i znam da bez vere
umrlo bi sutra
s’ njim i moja nada.

Milovan Petrović

Kazna – Nenad Đekić

I ne znam zašto o njoj sad mislim, po nebu lutam I budan sanjam I baš kad snovi  postaće java ja nekud  bežim, nekud se sklanjam.   Šta mi to talas na sebi nosi? Vetrom se mrse uvojci njeni, to more neke pakosti smišlja njen miris opet nosi ka meni.   A mene je stid … Настави са читањем “Kazna – Nenad Đekić”

I ne znam zašto o njoj sad mislim,

po nebu lutam I budan sanjam

I baš kad snovi  postaće java

ja nekud  bežim, nekud se sklanjam.

 

Šta mi to talas na sebi nosi?

Vetrom se mrse uvojci njeni,

to more neke pakosti smišlja

njen miris opet nosi ka meni.

 

A mene je stid  godina tvojih,

taj kamen, zid  pred sobom vidim.

Pupoljak pade u ruke moje,

dal’ da ga berem, dal’ da se stidim?

 

Osećam gorim,pakao čeka,

grešne je misli o njoj već prašto.

Ma nek me zbog nje u vatru bace,

neka izgorim, bar znadem zašto.

 

Grudi mi steže misao nežna

I već mi vatra dušu pali,

svog suca poznah po dodiru samo,

ona mi sudi, đavolak mali.

NEZAPISANI TRAGOVI – Slobodan Jevremović

Pisao sam nezapisane tragove kao nove – a davne – kao nove – a sutrašnje – vidim nestale sve prašine sa puta, a zli su srušili fabrike, straža je neka druga, odavno drugi asfalt postavljen, misle – brišu nezapisane tragove, a ne, to ne, nikada neće … Pisao sam a kelner je opet doneo roštilj … Настави са читањем “NEZAPISANI TRAGOVI – Slobodan Jevremović”

Pisao sam nezapisane tragove
kao nove – a davne –
kao nove – a sutrašnje –
vidim nestale sve prašine sa puta,
a zli su srušili fabrike,
straža je neka druga,
odavno drugi asfalt postavljen,
misle – brišu nezapisane tragove,
a ne, to ne, nikada neće …

Pisao sam
a kelner je opet doneo roštilj
na jako sunčanom stolu,
i leto je bilo, i bilo je toplo.

Pisao sam
pa daj još po jednu,
dok ljudi odoše svojim kućama,
i svi sem mene, i mrak je već.

Pisao sam divne tragove naše,
one asfaltne, prašnjave,
mermerne, travne, cvetne,
liftom pokretne, šinama okretne,
kišne, snežne, u holu neizbežne,
tragove usnule koji se bude
i ponovo sve ih radosno vidim,
pa pišem opisne,
pišem za nas.

Pisao sam, sve naše za juče,
za danas, za sutra,
i opet tako,
i opet,
ja znam…

(Bgd, 22.avg.2018)

Bogdana

To lepo lice što sija na dajini, te lepe kafene oči što šarmiraju svakog onog ko ih vidi, tu lepoticu sanjam svaki dan, u rukama mojim, u zagrljaju kako se grlimo, ljubimo i volimo do veka. Mene ta njena kosa potseća na lepotu koju gledam samo jednom,a to je ona. To je ona,lepotica sa kafenim … Настави са читањем “Bogdana”

To lepo lice što sija na dajini,
te lepe kafene oči što
šarmiraju svakog onog ko ih vidi,
tu lepoticu sanjam svaki dan,
u rukama mojim,
u zagrljaju kako se grlimo,
ljubimo i volimo do veka.

Mene ta njena kosa potseća na
lepotu koju gledam samo jednom,a to je ona.
To je ona,lepotica sa kafenim očima,
sa lepim osmehom,i
ona mi je svaki put u snu.
Želim je imati dok sam živ,
jer samo ona može da me
održi u životu.

ХОРИЗОНТИ – Андреја Врањеш

ХОРИЗОНТИ Још замишљам хоризонте ведре,, откривам старе тајне, надам исте наде, враћам се у негдашње зоре лење, полазим самоће, не слушам тираде. Слушам кише давно одпадане, гледам птице што доносе студи пијем вино из напрсле чаше, радости падају ко пијани људи. Чулношћу  песника звукове пипам, бојим у светлост људске тмине. кад бих мого вратит небо … Настави са читањем “ХОРИЗОНТИ – Андреја Врањеш”


ХОРИЗОНТИ

Још замишљам хоризонте ведре,,
откривам старе тајне, надам исте наде,
враћам се у негдашње зоре лење,
полазим самоће, не слушам тираде.

Слушам кише давно одпадане,
гледам птице што доносе студи
пијем вино из напрсле чаше,
радости падају ко пијани људи.

Чулношћу  песника звукове пипам,
бојим у светлост људске тмине.
кад бих мого вратит небо родно,
вратио бих са њим камене тишине.

VLADAR – Andreja Vranješ

VLADAR Delom moćnim sa večnošću zbori, prostran umom vreme zauzeo, odtuguje poraze stradalne, lomne snage u bolu obreo. Večan Njegoš,lepotom prkosi zamišljeno nevremenom žuri, misli čojstven o sudbini roda, nije umro nego samo žmuri.

VLADAR

Delom moćnim sa večnošću zbori,
prostran umom vreme zauzeo,
odtuguje poraze stradalne,
lomne snage u bolu obreo.

Večan Njegoš,lepotom prkosi
zamišljeno nevremenom žuri,
misli čojstven o sudbini roda,
nije umro nego samo žmuri.

ОДЛЕТИ СВЕ – Љубодраг Обрадовић

ОДЛЕТИ СВЕ Одлети све И живот И кад се чини Да краја нема Да све је песма Тек поцрвенела трешња Увек судбина стигне На крилима јутра И у коначност склони Све сањане жеље И недосањано сутра

ОДЛЕТИ СВЕ

Одлети све
И живот
И кад се чини
Да краја нема
Да све је песма
Тек поцрвенела трешња
Увек судбина стигне
На крилима јутра
И у коначност склони
Све сањане жеље
И недосањано сутра
Настави са читањем “ОДЛЕТИ СВЕ – Љубодраг Обрадовић”

Једна тужна информација…

Преносимо једну тужну информацију са линка: На ВМА у Београду, 7. августа 2018. године, у својој 21. години изненада је преминуо Стефан В. Лазаревић. Стефан је био изузетно талентован, дружељубив, несебичан и племенит, млад момак. ОШ је завршио у Белој Води и Крушевцу. Гимназију у Крушевцу. Био је студент друге године Факултета Организационих наука У … Настави са читањем “Једна тужна информација…”

Преносимо једну тужну информацију са линка:

IN MEMORIAM

Данас је престало да куца срце једног сјајног и дивног момка који нас је нажалост прерано напустио..Почивај у миру драги Стефане, остаћеш заувек у нашим срцима…

Gepostet von Одбојкашки Клуб Напредак Крушевац am Freitag, 17. August 2018

На ВМА у Београду, 7. августа 2018. године, у својој 21. години изненада је преминуо Стефан В. Лазаревић. Стефан је био изузетно талентован, дружељубив, несебичан и племенит, млад момак. ОШ је завршио у Белој Води и Крушевцу. Гимназију у Крушевцу. Био је студент друге године Факултета Организационих наука У Београду. Одбојком се бавио 10 година. Играо је за ОК “Цар Лазар”из Крушевца, “Напредак 037” Крушевац, за београдску пословну школу и ФОН у Београду. На Студентској олимпијади у Истамбулу 2018 године играо је за Правни факултет из Београда. Играо је на позицији техничара. Изнад свега је волео и желео да постане програмер у чему га је смрт претекла. Сахрана Стефана В. Лазаревића ће се обавити 21.08.2018 у 13 сати на крушевачком Новом гробљу. (Напомена: Информација је од др Велибора Лазаревића, оца преминулог Стефана.)

 

PUTOVANJE – Dejan Ivanović

Duboku letnju noć je promenilo, Preobraženje … Dovoljna je hladovina; Da li to moji prijatelji sada, kreću na putovanje? Čudoh, gde zaigraše kapije u ovo doba; I psi okolo zalajaše, kad se zalupiše uz tresak, vrata blještave limuzine. Ona odmah otpoče gromko, jureći da se penje, propinje i silazi niz prevoje: ispod točkova je pištalo, … Настави са читањем “PUTOVANJE – Dejan Ivanović”

Duboku letnju noć
je promenilo, Preobraženje …
Dovoljna je hladovina;
Da li to moji prijatelji sada,
kreću na putovanje?
Čudoh, gde zaigraše kapije u ovo doba;
I psi okolo zalajaše,
kad se zalupiše uz tresak,
vrata blještave limuzine.
Ona odmah otpoče gromko,
jureći da se penje,
propinje i silazi niz prevoje:
ispod točkova je pištalo,
zaboravljeno sitno kamenje
je prštalo,
nemoćno na sve strane;
Treba stići, daleko su skrivene,
dekadentne, letnje tajne
i široko, uzburkano, nemirno more
začarano, podno zloćudne planine …