Mi današnji
.
Živimo pod svjetlima vlastitih zabluda
lakomi na sreću što nam dželat pruža
slijepi nas iskra šarenih staklenaca
ne vidimo omču ponad naših glava.
.
Dok klanjamo se laži kao otkrovenju
laž ćemo postati, bez riječi, bez sjenke
bez nade i snova lutaćemo svijetom
opijeni slikama iz “Božikove šume”.
.
I neće nas biti tamo gdje nas ima…
gdje bi nas bilo da slijepi nismo
i ime će naše s gnušanjem nas ostaviti
i umrijeti negdje kraj izvora našeg.
.
Neće mnogo proći, djeca će nas kleti
pljuvati po nama što ih prodadosmo
da se robljem zovu i da kote roblje
da prokleti budu i prije no se rode.
.
I svoju će djecu prinositi Ali
u bijelim haljama što s prozora zdravi
što se krvlju hrani iz dječijih srca
što u krvi živi na sedam zlatnih brda.
.
Zajedno sa braćom, dušmanima našim
diviće se pticama i krilima njinim
i čekati Sina da im lance skine
i povede za pticama, izvorima starim…
.
Miro Beribaka