Savest – Aleksandar Kavaja

U tvojoj kosi vetar na usnama sneg, iz tvojih grudi ptica sleće na dlanove, samo zrno bilo je dovoljno, blanko potpis karminom na vratu dominira, odneo vrag šalu Bogu na istinu, dovedi se ovih dana sebi, poželeh da potražim sneg i ptice, na mojoj strani još uvek isti znak, začuh voleti, zabeležih izdajice … A … Настави са читањем “Savest – Aleksandar Kavaja”

U tvojoj kosi vetar na usnama sneg,
iz tvojih grudi ptica sleće na dlanove,
samo zrno bilo je dovoljno,
blanko potpis karminom na vratu dominira,
odneo vrag šalu Bogu na istinu,
dovedi se ovih dana sebi,
poželeh da potražim sneg i ptice,
na mojoj strani još uvek isti znak,
začuh voleti, zabeležih izdajice …

A tlak mi pada na parče kaštradine,
dok gubim zrak,
malo pelina i sardela uz komad iz ulja,
donesi pamirdore i kake,
noćas na ovom kušinu raširi loknice,
bolja je i ova kiša što vrnaše,
samo jedna ožica, pirun i krtola na stolu,
stanite fantje, prozborimo koju,
sve Vas srećem na festivalu piva,
obojeni ovakvi i onakvi pijani,
samo smo tada na istoj strani …

Od ljudi beše i još me teše,
nisam kriv al tako se desilo,
neko mora da čučne da bi ostavio potpis,
neko sa ponosom,
premali izbor i greška se potkrala,
ne saginji se pre nego sve ovo budeš čitala,
ma znam, znam da si znala,
nisi ti , ja sam pala.

A ako ti uperim pitanje u oči,
šta ako ti onaj leptirić poskoči,
šta ako ti to pročitam u pokretu,
imam li prava samo da ćutim,
imam li prava
da jos jednom odglumim brava ?

I ako mi brokve kroz dlanove probiju,
i ako vidiš plavo,
samo sam imao sliku bez definicije,
odavde do tamo to je samo daljina,
ponos i laž sve dok je istina …

Da opet stanem pod ono drvo kod Faletića,
pa krišom kod Želje pojedem ćevapa,
da prodam sav bakar što je preostao,
kamionima prevozim danima ceo Tas,
kao da je to nekome važno,
dok nema nas ….

Ekremizacija nacije i prazne karte u najavi,
živimo skupa al više niko ne balavi,
starimo samo i stalno se nečega sećamo,
obećavamo promene a slavimo spomene,
ošamari me da barem obrazi pocrvene,
u ovo vreme potpisujem kasno je,
u ovo vreme potpisujem dockan je,
u ovo vreme kada razumes samo …. it’s to late ….
eh gde si bio Gospode …..

 

 

RASPEČAĆENA PESMA ( mojoj Sandri)

Neću ti posvetiti ovu malu pesmu kćeri moja Posvetiću ti zapečaćenu Knjigu o Ljubavi Sa petsto poema o Poslednjem   Ostavljam ti je Kao ključ kojim ćeš osloboditi sebe samu Jednom Kad budeš imala godina koliko ja sada I ja ne budem više tu Ni moje oči U kojima sebe vidiš mladu i kad osediš … Настави са читањем “RASPEČAĆENA PESMA ( mojoj Sandri)”

Neću ti posvetiti ovu malu pesmu kćeri moja
Posvetiću ti zapečaćenu Knjigu o Ljubavi
Sa petsto poema o Poslednjem

 

Ostavljam ti je
Kao ključ kojim ćeš osloboditi sebe samu
Jednom
Kad budeš imala godina koliko ja sada
I ja ne budem više tu
Ni moje oči
U kojima sebe vidiš mladu i kad osediš
I ja te vidim kao nevinost i kad si sama sebi greh
Lastavice moja
Tek tada je raspečati
Jer nećeš razumeti pre
Kako se poslednji put leti i pada

 

Sada
Sudila bi mi kao majci brakolomnici
Tada
Pomilovaćeš me kao ženu
I moje pesme biće pomilovanje tebe
Kad poslednji put budeš (po)grešna
Čak i za svoju mladu kćer
Jer si nekome i sebi sjala poznom ljubavlju
I ugasila se jer ste se ugasili i prošli

 

Rođena
Tek tada razlomi pečat moje duše
I pusti da te moje pesme teše
I ljube da prođe gde boli
Kad te više ne bude ljubio Poslednji

 

Tek kad se oprostiš od ljubavi
Oprostićeš mi mojih petsto poema
Ne čitaj ih pre nego što prođeš
Kroz ono što ne prolazi
Ni kad prođeš
Kćeri moja
Ženo…

copyright © Nena Miljanović

USAMNJENA NOĆAS – Milovan Petrović

Usamljena noćas pred ikonom klečiš i Bogu se moliš za oproštaj greha ne za svoje grehe, jer grešila nisi već za oprost greha voljenog čoveka.   “Oprosti mu Bože sve grehe njegove on ne greši drugim, a grešiti može sve grehe njegove što meni počini ja mu sad opraštam, molim ti se Bože.   Sve … Настави са читањем “USAMNJENA NOĆAS – Milovan Petrović”

Usamljena noćas pred ikonom klečiš

i Bogu se moliš za oproštaj greha

ne za svoje grehe, jer grešila nisi

već za oprost greha voljenog čoveka.

 

“Oprosti mu Bože sve grehe njegove

on ne greši drugim, a grešiti može

sve grehe njegove što meni počini

ja mu sad opraštam, molim ti se Bože.

 

Sve preduge noći, moja ne spavanja

prolivene suze i duga čekanja

moje tužne zore, duga ne davanja

i njegove noći sa drugom spavanja.

 

Opraštam mu Bože sad sve noći ove

izgubljene dane i srušene snove

opraštam mu Bože, a tako me boli

jer oprašta samo, žena koja voli.

 

Opraštam mu Bože, možda će da shvati

oprosti mu i ti, pa nek mi se vrati.”

 

Milovan Petrović

–

A TAKO BI RADO TU LEPOTU TAKO – Milovan Petrović

Obasjana suncem, sva u beloj svili nudiš mi se vešto ko jagoda zrela, dok svila se nežno, pomognuta vetrom bezobrazno vije oko tvoga tela.   Okupana vodom, plavoga Jadrana, lagano se dižeš izazivaš mene, a kosa ti bujna niz ramena pada k’o što voda pada, niz obližnje stene.   Suviše si mlada i nisi za … Настави са читањем “A TAKO BI RADO TU LEPOTU TAKO – Milovan Petrović”

Obasjana suncem, sva u beloj svili

nudiš mi se vešto ko jagoda zrela,

dok svila se nežno, pomognuta vetrom

bezobrazno vije oko tvoga tela.

 

Okupana vodom, plavoga Jadrana,

lagano se dižeš izazivaš mene,

a kosa ti bujna niz ramena pada

k’o što voda pada, niz obližnje stene.

 

Suviše si mlada i nisi za mene

svaka tvoja drskost, oprosti se lako

ja anđeo nisam i bežim od tebe

iako bi rado tu lepotu tako.

 

Suviše si mlada, pa smiri se malo

ne piri u vatru što u meni tinja

u telu mi ista vrela krv još teče

iako mi kosa, od jesenjeg inja.

 

I zato te molim, ne igraj se samnom

u tvojoj lepoti uživao bi svako,

ja odlazim, bežim dok vremena ima,

a tako bi rado tu lepotu tako.

 

Milovan Petrović

–

BOŽURI – ©Nena Miljanović

“Ne daj Bože što se trpiti može” Trpim Mnogo mi treba da na Boga zakukam Još više da na čoveka kidišem Čak i kad nije čovek nisam mu kurjak Nije ljudski zube pod grlo Krv na rukama je poslednje Čuvam ih od onoga što se ne pere Trpim što ne bi pas I on bi … Настави са читањем “BOŽURI – ©Nena Miljanović”

“Ne daj Bože što se trpiti može”
Trpim
Mnogo mi treba da na Boga zakukam
Još više da na čoveka kidišem
Čak i kad nije čovek nisam mu kurjak
Nije ljudski zube pod grlo
Krv na rukama je poslednje
Čuvam ih od onoga što se ne pere
Trpim što ne bi pas
I on bi za gušu kad mu se otme komad
I dirne leglo
I cvile psići
Na svakog bi ko mu nasrne
Nisam na nesoj
A nasrću mi na kuću
Dedinog oca otac mi je zakućio
I divlji bi da moje pitomo otmu
Današnji bi moje juče da potru
Decu da mi ostave bez sutra
I mene bez glave i duše
Duram
Sve je bolje od krvi
I sleme kad su mi palili otrpio sam
Prepokrio
Nije palež na Kosovu od juče
I ocu su mi palili i otimali
Preživio je
Sačuvao kuću i dušu
I ja sam
I crkvu kad su mi rušili nisam ubio
Uz “Pomozi Bože” ponovo gradio
Bolju i belju
Za venčanje mi je sinu
I krštenje unuku
I opelo ocu
Sve sam po sto puta ponovo
I još sto puta ću
Sve dok mi ne dirnu moje božure
Na grobu su mi materi
Crveni
Kosovski
Moje su sećanje
Za njih ću ruke u krv
Čuješ li Bože
Pomozi mi
Ne daj moje crvene kosovske božure
Pocrveni Ti već jednom zbog mene
Pomozi mi
Sačuvaj me Čovekom na Kosovu
Od mene me sačuvaj
Od neljudi ću sam
Sačuvaj me
Tebe u meni čuvaš

IZGUBLJENE DUŠE – Milovan Petrović

Noć nestvarno prazna, nigde nikog nema samo senke duge što mrtvilo ruše, grad davno zaspao, ulice jezive a po njima šetaju izgubljene duše. Restorani dugo već su zatvoreni, ponoć davno prošla, samo koja sena dok ulicom luta bez pravca i cilja još po neka duša davno izgubljena. S polu praznom flašom jeftinoga pića, lutaju po … Настави са читањем “IZGUBLJENE DUŠE – Milovan Petrović”

Noć nestvarno prazna, nigde nikog nema
samo senke duge što mrtvilo ruše,
grad davno zaspao, ulice jezive
a po njima šetaju izgubljene duše.

Restorani dugo već su zatvoreni,
ponoć davno prošla, samo koja sena
dok ulicom luta bez pravca i cilja
još po neka duša davno izgubljena.

S polu praznom flašom jeftinoga pića,
lutaju po ovoj avetinjskoj noći,
u srcu se iskra zadnje nade budi;
“Svanuće i nama, mora zora doći.”

A noć tamna, mrkla, nikako da prođe,
kao da se sama s večnošću verila,
na uglu ulice, iza stare krčme,
sudbina se dušama, zlobno iscerila.

Skamenjene strahom na trenutak staše
dok zla sudba s ugla drsko im se ceri,
čime zaslužiše tu sudbinu svoju,
ko im sreću podlo, na gramove meri.

Sa flašom u ruci jeftinoga pića
i dalje lutaju bez nade i cilja,
izgubljene duše sa senkama noći
lutaju po gradu, gradu izobilja.

Milovan Petrović

–

(NE)MOĆ STIHA

  Jutros  me je napustila  pesma A pevala je  u grudima Visoko u srcu Kao mlad orao krstaš pd nebom Tako je kliktala ta moja o tebi Kao ja kad si tu Na reč tvoju da sam ti Ljubav Život je hrlio u  reč i  stih I grlila me pesma kako bih da me grliš … Настави са читањем “(NE)MOĆ STIHA”

 

Jutros  me je napustila  pesma

A pevala je  u grudima

Visoko u srcu

Kao mlad orao krstaš pd nebom

Tako je kliktala ta moja o tebi

Kao ja kad si tu

Na reč tvoju da sam ti Ljubav

Život je hrlio u  reč i  stih

I grlila me pesma kako bih da me grliš ti

I ljubila kako ljubi vidarka ljubav

Da prođe gde boli

 

Noćas

Bolovala je moja vidarka sa mnom

Do duboko u noć

I umrla od tuge u zoru

Jer ti si prećutao  reč ljubavi od koje se ozdravlja

I izrekao običnu

Kakva se govori bilo kome kad  boluje

I ta suvišna

Oduzela je moć mojim poemama

Da me ubede  da je ljubav i kad nije

Melemi moji stihovani

Nemoćni da me iscele neistinom

Umrli su od sramote jutros…

SAMO SAM SE MALO ZANEO – Milovan Petrović

Napisao sam prvi red, smeh. Napisao prvu knjigu, tišina. Napisao drugu knjigu, prašina. Pišem i treću, “prijatelji” mi uzeše za zlo “Šta mu se desilo to!?” Pokvari im sliku o sebi pa kako me sad mrzeli ne bi. Koliko truda i muke, zar da im sliku srušim tako olako … o… bruke. Četvrtu počeću tek, … Настави са читањем “SAMO SAM SE MALO ZANEO – Milovan Petrović”

Napisao sam prvi red,

smeh.

Napisao prvu knjigu,

tišina.

Napisao drugu knjigu,

prašina.

Pišem i treću,

“prijatelji” mi uzeše za zlo

“Šta mu se desilo to!?”

Pokvari im sliku o sebi

pa kako me sad mrzeli ne bi.

Koliko truda i muke,

zar da im sliku srušim

tako olako … o… bruke.

Četvrtu počeću tek,

e… to će već biti greh.

Ovo zaista nisam smeo,

al’ eto…

…samo sam se malo zaneo.

 

Milovan Petrović

A sad kratak pogovor;

Prijatelji (bar ih tako zovemo) a često i sama familija, jako se trude da na sve načine stvore iskrivljenu sliku o tebi, jer te ne žele prihvatiti takvog kakav jesi (često si iznad njih a to ne mogu da svare).

Njihova slika o tebi je slika krivog ogledala.

Kad im to ogledalo polupate, tek onda shvate koliko su ništavni u svom jadu. Ali, neka ih oni su nam baš takvi ništavni, često vetar u leđa. Zbog njih takvih mi težimo ka savršenstvu, pa nek su nam onda baš takvi kakvi su, živi i zdravi.

Milovan Petrović

–