Daleko si i opet sama i napuštena
Vraćam, se krilu sretnih uspomena.
A toliko puta već dadoh svoju riječ
Da ću biti vijerna tokovim sadašnjeg vremena.
Eho prijašnjice opet je pozvan da tješi.
Sjećanja naviru kao bujica.
Eho dragih uspomena jedina je svjetlost
Tihe samotne noći kad šapuću misli:
“Dvadeset drugi ožujak,subota…”
Radosti tad si prodrla u nježnu slabašnu dušu.
Upalila si plamenove svoga postojanja.
Gore i sada strasnom vatrom
I željom za besmrtnošću tvoje slatkosti.
Obuzela si dušu i tijelo, mamila si.
Živjela si i narastala u tihim šapatima
U nježnim milovanjima i prvim poljupcima,
Jedinstvenim u svom djetinjenom nesavršenstvu.
A bila si tako kratka i nestala za tren,
Kao kad otvoriš oči i izgubiš slatki san.
Dođeš iznenada na krilima vihora
A nestaneš za čas kao omađijana.
Ludom silom sazidaš novi svijet
I ozariš lice osmjesima beskrajne sreće.
Golema si,raskošna si,
Ali gdje si, gdje si sada?
Patnje i čežnje trag su tvog trena,
A ispruženoj ruci osta samo varka praznina.
Moraš li uvijek napuštati?
Tužno vapi jedno srce
I nijemi poziv šapuće ti,
Ja te želim radosti moja bolno i bezgranično,
Ali mi te daju samo uspomene.
Dođi mi jednom stvarno i prevladaj prezrene daljine.
Rukama je mojim hladno i željne su tvoje topline,
A usne bi htjele s tvojih poljupce ubirati.
Ne napuštaj me nikad više,jer teško te je čekati.
ŠAPUĆU MISLI -Jelena Đurašković
Daleko si i opet sama i napuštena Vraćam, se krilu sretnih uspomena. A toliko puta već dadoh svoju riječ Da ću biti vijerna tokovim sadašnjeg vremena. Eho prijašnjice opet je pozvan da tješi. Sjećanja naviru kao bujica. Eho dragih uspomena jedina je svjetlost Tihe samotne noći kad šapuću misli: “Dvadeset drugi ožujak,subota…” Radosti tad si … Настави са читањем “ŠAPUĆU MISLI -Jelena Đurašković”