Onomad
Onomad, negde pred rat
pamtimo nesretno
vreme to
kafane behu pune ko nar,
narod je bancio, pio
i veselio se u inat,
kao da je svoje slutio zlo.
Leto daleko, subotnje vece
drugar me zove, idemo rece
kod Trileta.
Tako se kafana zvala,
za one sto ne znaju,
najveca u mom kraju.
I zaista u njoj se
veceri te
z brda – z dola, nasumice,
vise od trista dusa
zbralo
pilo se, pevalo, zdralo.
I tako celoga leta
i jeseni te, biricetne,
ko da smo nekome
vracali dug,
ili stavljali zadusnice.
a zapravo Gospod nas
pre naseg pada
i posrnuca
na ispit stavlja i kusa.
I sva su okolna mesta,
imala svoja izletista,
ogromne krcme i birtije
i niko nista, cudo bozije,
od onog sto ce nas snaci,
a sve se vec znalo,
slutio nije.
Danas, kafane
puste i razorene
i niko ne peva, ni pije
Negdanji gosti
na svakom meridijanu,
i tek poneka gresna dusa
ostala jos.
Milorad J. Nikic