KOLIKO KOŠTA TIŠINA
Neki su ljudi mudri, ništa im zemno ne treba;
U postu život žive, duševni našli su smiraj
Njihov je vidik širok, širi od samoga neba
Kožu im odrati možeš al’ im u misli ne diraj.
Što nisam kao oni da molim rukama praznim
Da nemam ljudskih briga većih od belih dina
Da mogu sama sebe najlepšom kaznom da kaznim
I odlučim da saznam, koliko košta tišina.
Dala bih sve što imam, prodala snove za dinar
Kada bih mogla mirom da se od sveta ogradim
Da se osamim negde k’o ostareli mlinar
Il’ na goleti pustoj mladice bora da sadim.
Dešava mi se često da me obuzme nemir
Kad me zaslepi sjajem zvezdana zlatna prašina
Pa i da prodam boje koje prosipa svemir
Ne bih mogla da platim koliko košta tišina.
Kad se čoveku čini da njime vlada gorčina
Od prijatelja lažnih i nemoralnih dela
Kad se u prepunoj kući oseća teška praznina
Pored svega što imaš nisi osoba cela.
…E tada čoveku zdravom, razum otvori oči
Prevagne u njemu ona suštinska ljudska bistrina
I to saznanje da će smirenje onda doći
Kad sebe samog pita: Koliko košta tišina?
A ja ću dati svo blago što mogu videti oči
Sve osmehe i suze, nasleđe iz davnina
I sećanja što žive pod svodovima noći
Samo da isplatim spokoj koji plete tišina.
Ljiljana Tamburić
Eh, tišina mnogo košta ali vredi za sve pare 😀… Bravo!