Pesme nedelje Augusta 2017. bira Lepa Simić

NA TREN – Sreten Kasavica U njoj se bore dete i žena. Na tren je smela, na tren se boji. U nežna jutra i noći vrele. Ona je razlog što postojim. Sa ramena njenog vidi se sutra. Razum i srce za čas se mire. Uzdahe brojimo kao konfete. I sve se zvezde uznemire. SREĆA ČEKA … Настави са читањем “Pesme nedelje Augusta 2017. bira Lepa Simić”

NA TREN – Sreten Kasavica

U njoj se bore dete i žena.

Na tren je smela, na tren se boji.

U nežna jutra i noći vrele.

Ona je razlog što postojim.

Sa ramena njenog vidi se sutra.

Razum i srce za čas se mire.

Uzdahe brojimo kao konfete.

I sve se zvezde uznemire.

SREĆA ČEKA – Goran Macanović

….srce čeka….

Ne gledaj moje crne oči,
zaplakaćeš,
one samo tugu vide,
tugovaćeš….

Ne traži moje vitke prste,
zažalićeš,
oni samo jedno žele,
uplesti te….

Ne želi usne moje sočne,
ožednićeš,
one samo jednu ljube,
presušićeš….

Ne prati moje stope duge,
prećiće te,
one samo sebe prate,
zalutaćeš….

Upij tugu mojih očiju,
zaplovićeš,
raspleti klupko prstiju,
poletićeš,

iznova ljubi usne sočne,
procvjetaćeš,
sustigni stope daleke,
zasijaćeš….

ИМА ЛИ ЉУБАВИ ЈОШ? – Миладиновић Сандра МАЈРА

Има ли љубави тамо,
где не мирише ни цвеће,
и где је заборав пао,
на реке, поља и дрвеће…?

Има ли љубави тамо,
дал’цену има баш свако,
и дал’ су птице смеле
морале да напусте јато?

Има ли љубави још,
где бачено је сидро,
чији су преци давно,
лечени на острву Видо?

Има ли љубави још,
док Плава гробница дише,
и док се море мрешка…
Шта ли нам судбина пише?

Има ли наде за бајку,
где последњи држи се час,
и камен на место јастука,
жуља сву ноћ много нас!

Има ли љубави још,
ко ли јој љуби скуте,
дал лепа слика се смеје?
Santa Maria della Salute!

ПРОЛАЗЕ – Драгојло Јовић

Пролазе године немо и тихо,
Суморне мисли боје их у сиво,
Клизимо лагано к ушћу неке реке,
А до јуче сневасмо, снове друге неке.

Седимо у парку младости дана,
Погледима само разменимо жеље,
На лицу нам боре, очи би да лажу,
Па није нам ништа, хтеле би да кажу.

И док лишће жуто на косу ти пада,
А Месеца зраци осветле ти лице,
Старачка ми рука твоју руку тражи,
Твога ока поглед сад ми је најдражи.

Не причамо ништа, свако у свом свету,
Ти на морском жалу успомене тражиш,
По прошлости летиш ко пчела ка цвету,
Све је на тренутак у тридесетом лету.

А ја гледам твоје оседеле косе,
Пред очима скакућу твоје ноге босе,
Кад си ми ко Срна у наручје пала,
Волела ме тихо и све си ми дала.

И док Месец шара по лицима нашим,
Слушам како дишеш на рамену моме,
Тад свевишњег молим у ноћ сјајну касну,
Да звезде нам живота скоро не угасну.

Pesme nedelje Jula 2017. bira Lepa Simić

Тамо где је пут до слободе – Gerber Dušan Шта ми дан доноси, шта судбина односи, то не могу знати. Кад речи заболе, а дела насмеју, ти окрени се и настави. Кад небо пусти своје сузе, и они велики у рупи се сакрију, да побегну. Лекција вез схватања, љубав без плакања, то није живот. Моје … Настави са читањем “Pesme nedelje Jula 2017. bira Lepa Simić”

Тамо где је пут до слободе – Gerber Dušan

Шта ми дан доноси,
шта судбина односи,
то не могу знати.

Кад речи заболе,
а дела насмеју,
ти окрени се и настави.

Кад небо пусти своје сузе,
и они велики у рупи се сакрију,
да побегну.

Лекција вез схватања,
љубав без плакања,
то није живот.

Моје очи су кишни облак,
моје тело је као земља тешко,
моја душа је напуштени брод.

Дуг је пут до среће,
неком цвета цвеће,
неког хоће, неког неће.

На том путу многи су скренули,
милсили су да су свет променили,
добрим људима леђа окренули.

Нек их ветар среће носи,
тамо где су мирне воде,
тамо где је пут до слободе.

ALO BRE, JAVI SE! – Eleonora Luthander

Mogla
bih da udam kćer
i napravim raskošnu
provalu oblaka u pustinji
s visokim štiklama
na njenom venčanju

Ne želim da me maze 72
nevina momka
već jedan dobar čovek
nek pruži ruku
i prati me kao zmaja na nebu

Neću
da spakujem eksere i aceton
u ranac
samo da bih besplatno
odavde odletela

Treba
pošteno kupiti kartu
nalakirati nokte
i napiti se k`o majka
na jeftinom letu na jug
sakriti se od sunca i od mora
u dubini kafića na plaži
u Crnoj Gori
gde muške butine
ostaju na izgled mirne
jedva s mukom
dok vazduh vibrira od tog napora
i planine se ne usuđuju
da krenu
bez njihove dozvole
a smokve, grožđe i neobrijani kivi
mame novog Karavađa
da umoči četkicu u boju

GRACIAS ALFREDO – Živomir Savić

početak utakmice

real atletico u madridu

minut ćutanja

za velikog prethodnika

umro je Alfredo di Stefano

fudbaleri na centru

dostojanstveni

ali sasvim očigledno

namerno dostojanstveni

cupkaju nestrpljivo

razmišljaju mišićima

svim svojim zapetim nagonima

(pa i seksualnim)

nije im ni na kraj pameti

povodom čega ćute

smrt leš truljenje kosti

a posle kostiju nula ništa

nula nula ništa ništa

sve do kraja svih utakmica

i svih ostalih vremena

ma ok ali šta s tim

misle nervozni fudbaleri

matori ljudi umiru

i treba da umru

to je prirodna stvar

KAO OTKUCAJI – M. Popović

Časak bijah li
tu gdje glasa nema
pa ne znadoh umiru li
ili se ponovno
rađaju pradjedovi

Časak bijah li
na zemlji u koju ničice
kao u rane
padaše hrastovi
dok pjevah
kao u onom svibnju
kao sa onim slavujem
kao sa urnom kad zanijeme
ure nebeske

među kojima sam nečujna
mehanika zvijezda

Časak bijah li
tu gdje glasa nema
a zovnuše me
ni rano, ni kasno
dok lelujah prema jutru
ni tiho, ni glasno
dok lebdih kao bijela
krila rublja

Pesme nedelje Juna 2017. bira Lepa Simić

САМО ЗА ТЕБЕ МАЈКО – Ивана Зајић Само за тебе нек цвеће цвета, Нека ти живот постане бајка, Осети у наручју додир свог детета – Данас си и ти постала мајка. Чувај своју ћеркицу к’о највеће благо, Подари јој љубав срцем својим целим, Она је твоје највеће богатство – Све најлепше ти у животу желим. … Настави са читањем “Pesme nedelje Juna 2017. bira Lepa Simić”

САМО ЗА ТЕБЕ МАЈКО – Ивана Зајић

Само за тебе нек цвеће цвета,
Нека ти живот постане бајка,
Осети у наручју додир свог детета –
Данас си и ти постала мајка.

Чувај своју ћеркицу к’о највеће благо,
Подари јој љубав срцем својим целим,
Она је твоје највеће богатство –
Све најлепше ти у животу желим.

UMETNOST ZA (K)RAJ – Marina Adamović

Mirno sedi.
Mirno sedi kraj…
Mirno kraj prozora… ona.. molto…
Kraj zatvorenog allegro molto …
žmuri.
Mirno sedi i… slepa, sluša
Betovena.
„Koliko je godina prošlo od kada sam dobila ovu ploču za rođendan??“
Zatvoren je pukao,
ona nešto toplo osetila
pa tonula u dane
umetnosti
slepljenih
s betonom
prekrivenim
ko
ma
di
ma
višedimenzionalnih, apstraktnih
oštrica od
sna.

PESMA ZA PIĆE – Mila Jašović

Tapše mi pesmu u ritmu kiše

Mesec dlanovima po stolu

Diktira reči ko vitice

u notni zapis za violu

Kapljice crtaju elipse

Razvrstavam planove po važnosti

Levo za dan apokalipse sa tobom

Desno za dane budućnosti

Mrva razuma manje više

Popićes koktel iz cilindra

i udisati zemlju posle kiše

Ne traži u svemu svrhu

Ako te mehurići plaše

Ti uzmi višnju na vrhu

ja popiću poslednju kap iz ove čaše

ЈЕДНА МАЧКА – Љубодраг Обрадовић

Једна мачка, црна,
наспрам неба,
гризе месец.

Као да у вечност полазимо,
кад ништа не осећам,
осим твог тела, што набујало,
кошуљу прети да поцепа.

Као да ништа не примећујем,
док руке дрхте на хридима,
двеју јабука,
што светле као два месеца,
из простране пустиње тела твог,
осутог звездама страсти.

Сад ћемо, љубавнице моја,
поврљати траву, месец да гледа.
Сад ћемо, кошуљу кад ти исцепам
и дојке изнесем на ветар…

Сад ћемо,
у кочију сласти
ускочити
и у једну реку,
оба потока жеља
преточити…

Сад ћемо потећи,
грлећи се, у космос,
у рајску срећу…

Једна мачка,
црна,
наспрам неба,
гризе месец.

Pesme nedelje Maja 2017. bira Lepa Simić

ПЛАЧЕМ НОЋАС КАО ВИОЛИНА – Драгојло Јовић Ноћас лутам по сањивом граду, Прошлост своју ко на длану видим, Питам Месец, мог другара старог, Да ли имам чега да се стидим. И заплачем онда гласом виолине, Сузе су ми покидане жице, Што несташе моје жеље силне, У Моравске ледене дубине. Зарад коре хлеба, ја сам овде … Настави са читањем “Pesme nedelje Maja 2017. bira Lepa Simić”

ПЛАЧЕМ НОЋАС КАО ВИОЛИНА – Драгојло Јовић

Ноћас лутам по сањивом граду,
Прошлост своју ко на длану видим,
Питам Месец, мог другара старог,
Да ли имам чега да се стидим.

И заплачем онда гласом виолине,
Сузе су ми покидане жице,
Што несташе моје жеље силне,
У Моравске ледене дубине.

Зарад коре хлеба, ја сам овде стао,
Илузије младости ту сам жаром дао,
Сад подвлачим црту у Моравском песку,
И сабирам шта сам, лудо проћердао.

Одсањани снови вратити ме неће,
У времена прошла, ех да беше среће,
Да Мораву, само млађан прођем,
И да неком, другом царству дођем.

Под месечевим зраком Лазаревог града,
Ко мађију, вреле усне нађох,
Па не шватих кад ми живот прође,
А тај исти месец још ми дане глође.

На Моравском песку оставићу стопе,
Да их вода тихо негде к мору носи,
А нек Месец жути, та лопужа стара,
Неке нове клинце крај Мораве вара.

Tvoj smeh u mom srcu – Slobodan Jevremović

Tražio sam te i samo tebe svuda,
na stazama nešeg Topčidera,
i mirisne kafe ex-bašte „Zagreb“,
po ulicama umivenih jesenjom rosom
i obala i nasipa naših reka
i ovde po sobama, jednoj i drugoj,
i svuda sam samo tebe tražio,
a možda i ja, budan, sam, sasvim,
il’ možda i samo u najdražem snu.

Ja baš sam hteo tvoje jagode
sa procvale doline kraj reke proleća,
i tvoje izvorske vode, jer opet sam žedan,
i tvoje postojano telo i prelepo lice,
ali i osmeh, taj najdraži osmeh,
i glas tvoj najdražeg akcenta,
i tvoje dražesno nežno milovanje,
i korake tvoje, sve osećaje tvoje,
i u nama samima a i kod nas.

A možda ne živim, tražeći tebe,
možda ne dišem, jer nemam tebe,
i tvojih mirisa i tvoje lepote,
zavodno ljubljene, lepe i čiste,
i možda te zato i ne mogu naći,
pa možda se zato ne umem snaći
i videti gde si okolo mene,
daleko il’ blizu, milosnice moja,
najdraža moja voljena.

Možda ne živim, najdraže biće,
bez tvojih jagoda na usnama sreće,
bez divnih jagoda pupoljaka tvojih,
bez tvojih vraćenih latica ruže
ponovo izraslih u duši tvojoj,
bez treptaja tvojih najdražeg ushićenja,
bez tvoje ljubavi i tako bez nas.

Pa sam se setio, ja, rob tvoj ovozemaljski,
ja živim i znam gde možeš biti,
ja sam se setio gde umeš skriti
življenje meni za ljubav da daš.

Ti, moja najdraža milosnice snova,
ti, moja najlepša zemaljska vilo,
ti, moje izvorište i moji cvetići
svih opisanih i nedoživljenih lepota,
sa tobom samo,
za nas.

Skrivena i sklupčana, ti samo,
bila si upravo u mome srcu,
ne daleka više već upravo blizu,
upravo ljubeći mene i upravo praveći
meko uzglavlje našeg postojanja,
svijena k’o leptirić il’ ptičica mala,
i devojčica slatka u telu odraslom tvome;
i smejala se meni, tvom robu i budali,
što tražeći lutam, a ti si tu.

Onda se trgoh, pa nema jagoda,
i nema izvora i nema smeha…
Pa onda gledam, još rano jeste,
i onda shvatim, pa ja još živim,
a tebe osećam ne pored sebe,
nego u srcu gde vidaš rane
– i sama vredovna ali me lečiš
i utehu daješ, bezgraničnu, jasnu,
i ljubav mi doziraš najvišeg programa,
i voliš mene, tako dalekog,
tvog snenog, ali dalekog,
i tako bliskog, ovozemaljskog,
željnog svega što možeš da daš.

Tek onda videh, u sobi ovoj,
da je to bio san punih želja,
da je to bio san divne ljubavi,
i da je to bio, zasad i ipak,
samo lepi i veliki,
o tebi,
san.

Ja možda ne živim,
ali o tebi sanjam,
o tebi, ovaj
san

(Bgd, 16.Mart 2017)

O NEDOSTAJANJU – Mile A.

„Zemaljski dani teku“
posmatram ih kao rijeku…
dolje u blizini ušća,
gdje voda postaje gušća,
dal mogu poteći, stići,
u istu vodu još jednom ući…

o nedostajanju, mogli bi se napisati romani…

a i o nepromišljenosti…
propuštenosti,
vječitoj nezrelosti…

zemaljski teku dani…

ЗИМСКИ РАСТАНАК – Немања Кекић

Растасмо се једне хладне зиме, док је ветар гране миловао, лепшу зиму никад не искусих, јер се срце од тебе грејало.

У ноћима дугим пуним чежње, ја не могу драга љубав крити, те се сећам загрљаја нежног, неколико твојих лепих речи.

Немој никад да ме заборавиш, нити немој да тугујеш за мном, јер ће живот, опет да нас споји, кроз године многе, доћиће и радост.

Немања Кекић

Pesme nedelje Aprila 2017. bira Lepa Simić

БОГ ЈЕ МРТАВ – Marina Adamović Тог поподнева, читала сам Ничеа подвучену реченицу „Бог је мртав“ понављала сам, понављала. Зелена трава, цветна стабла паркова звала су децу „играјмо се анђела!“. Мој је син поцепао завесу, а сви заједмо плакали за крилима. Подигла сам главу, књига ми је скочила, дете је, сасвим влажно, слетело у загрљај: … Настави са читањем “Pesme nedelje Aprila 2017. bira Lepa Simić”

БОГ ЈЕ МРТАВ – Marina Adamović

Тог поподнева,
читала сам Ничеа
подвучену реченицу
„Бог је мртав“
понављала сам,
понављала.
Зелена трава,
цветна стабла паркова
звала су децу
„играјмо се анђела!“.
Мој је син
поцепао завесу,
а сви заједмо
плакали за крилима.
Подигла сам главу,
књига ми је скочила,
дете је, сасвим влажно,
слетело у загрљај:
„Мама, мама! Јој, не дај ме, мама!“
„Бога смо вам убили!“
дрекну бомба
осиромашена.

U POGLEDU – Mirko Todorović

Sve je na svome mjestu
i kao da mi je to
što prvi put gledam
uokolo
odnekud poznato
Da, trebalo bi u kino Apolo
do kojeg nas je pratila kiša
u nekom svibnju
Lako se smijati kad ne biramo
jer znamo s kim ćemo provesti večer
Lako je sanjati dok se ugodno smiještaš
pred osmjehnutim platnom
sa kojeg još izviru
slike ljeta

Iza tvojih medenih usana
neka su bijela lica prolazila
bijela kao zima
u prvim noćima prosinca
I netko je stalno mahao
iz mekane tišine
oko nas
Je li netko zvao, okretao sam se
i slušao svoje ime
a sve je
sve je na svome mjestu

SAMA – Nena Miljković

Za njega
Bolno se odričem čak i njega
Jer je srećniji bez mene nego sa mnom
On koji me čini velikom ženom
I beznačajnom pesnikinjom
Jer nemam dovoljno zaokruženu reč
Da ispevam lakonsku pesmu
U koju bi u par stihova stalo sve
Teško je kao o smrti to o ljubavi
O apsolutnoj koja se živi
I o kojoj se ne pišu patetične pesme
Ni zamršene preduge poeme
Koje uporno pišem
Nemoćna da iskažem
O moćnom dodiru Ukupnosti
Kad mi duša njegova dušu dodirne
Poezijom
I osetim šta su to Ljubav Bog i Smrt
I šta sam ja sama
Sama

ZDRAL ZA TVOJE VODE – Mila Jašović

Zavitlaćeš kamen po kamen u daljinu
I njima razbiti večnu tišinu
Dunava
Ko pitanje za pitanjem
Koje ne možeš postaviti
Ali ih talasi opet iznesu na površinu

Cvileće drveni čamci
Svedoci tvoga okršaja s rekom
Kad držiš istinu na distanci
Negde daleko odskače
Od svakog domašaja

S koliko boja bojićeš tugu
Dok te u nekog drugog ne pretvori
Koliko dugo kružićeš u začaranom krugu
U kakve se oblike bol na kraju otelotvori

Koje to struje nežive prirode
Dovoljno snažno mame da u njima opstaneš
Koliko dnevno postaješ
Osmatrač iz tuđe perspektive

Koliko često sanjaćeš obale drugog tla
Da možeš iz početka od dna ka vrhu
Da ne stojiš ko pion u međuprostoru odluka
Da ne moraš da biraš uvek između dva zla
manje

Da ne moraš da tražiš svrhu
Na mestu gde je nema
Ni da tražiš odobrenje
Da gradiš život van sistema
Da slaviš slobodu begunca

Videćeš ždralove
Aluvijalne ravni nadletaće jata
Kidaće poslednje zrake od sunca
U kljunu nositi kapi života
U rasponu krila mesto za tajne

I nećeš biti pozvan na njihove balove
Jer reke mnoge su protekle
I mnoge će proteći
Kad oko svoje ose krug protiv sreće ucrtavaš
Ostarićeš ionako zureći za njima
Pa zar je važno dokle
Kad samo sebe sputavaš

Pesme nedelje Marta 2017. bira Lepa Simić

ELEGIJA – Mirko Popović Doticati Kromatično krilo lovora Tražiti otiske na mahovini Sunčanim kistom isprane fosile Ostarjela brda Pod kojima si me čekala Snivati Vreteno djevojačko Ekstazu u kojoj se prvi put Usna postidjela kao rumeni Val oplodnje Stajati Pod krovištima, pod toplim Kišnim kapima i gledati kako se Još pali svijeća u prozoru Iza … Настави са читањем “Pesme nedelje Marta 2017. bira Lepa Simić”

ELEGIJA – Mirko Popović

Doticati
Kromatično krilo lovora
Tražiti otiske na mahovini
Sunčanim kistom isprane fosile
Ostarjela brda
Pod kojima si me čekala

Snivati
Vreteno djevojačko
Ekstazu u kojoj se prvi put
Usna postidjela kao rumeni
Val oplodnje

Stajati
Pod krovištima, pod toplim
Kišnim kapima i gledati kako se
Još pali svijeća u prozoru
Iza kojeg si se
Nadala

Pitati
Tko si ti
Na mom praznom dlanu

 

СЕОСКА ЕЛЕГИЈА – Драгиша Павловић Расински

Док минулим добом у мислима скитам
и листам сећања која ми се роје,
са болном се чежњом носталгично питам,
куд се деде село из младости моје.

 Давно већ од долме куће не постоје,

дрвено корито где се беба брчка,
нема оџаклије, у црепуљи проје,
ни земљаног лонца где се купус крчка.

 Опустела поља, шуме и ливаде,

нема белог стада, коња ни волова,
не чује се песма пастирице младе,
к’о некада изнад брда и долова.

 Нестала су прела, посела и слике

у ноћи кад сунце на починак оде,
кад одјекну звуци старе хармонике
и заигра коло што га млади воде.

Нема воденице, ни воденичарке
о којој је сваки млад помељар сниво
да пољупцем скида  од брашна јој шминке
и милују груди, беље него мливо.

Утихнуле деде што децу на крило
ставе па казују бојеве витешке
из времена давних и како је било
кад су прошли целу Албанију пешке.

Ни славуји нису ко некада више,
нестало им оне у песми лепоте,
певају све ређе и некако тише,
ко да су од туге променили ноте.

И све да нестане незнано некуда,
што би срце моје пригрлити хтело,
да остане само земље гола груда,
живеће у мени моје родно село.

 

Nije ti važno – Sanja Petrović

Nije ti važno kojim se jadima pokrivam
I kojim osmesima otkrivam.
Nije ti važno da li su mi sede
Nagrnule snažno
I da li se neka bora
Baš zbog tebe istične jasno.
Nije ti važno.

Ne spaja nas više
Ovo nebo nepregledno
Ni prekrajani oblaci,
Ni vetrovi kroćeni.
Ne spaja nas više
Ples sunčevog pulsa
Ni mesec, ni zvezde,

Ni zagrljaj senki pod Ajfelovom kulom.
Ne spaja nas više ništa.

Možda tek zalutalo sećanje
Izmaglicom obmotano
U svitanje.

 

„ИТАИПУ“ – Рајица Драгићевић
Драгану Вигњевићу

слушао сам и ја
твој камен како пева
слушао слушао
и до мене је некако допро
његов стродревни глас
кроз кланце и усеке
кроз мрке горе и суре ледине
махнита мора и пламена обзорја
ветрова стршних фијук
бескраја зов
кроз детињи врисак пред призором
у оку зачуђеном

и моји су преци слушали песму вечну
драгић периша јован миладин душан
знали су да хук реке није хук
већ песма камена
коју нам твој водопад дуж земног шара
кроз векове дошаптава
и да ће једном над водом и понором
постати бајка мит
скамењена јава

еј племена вечна еј радости у игри поред воде
еј вечна водо
која падајући завештала си песму
у камену
као песму косачеву
коју на овој раздаљини
као дрхтај срца разговетно чујем
и проносим некуд
колико могу да се пропнем и довикнем
некоме некоме
да и он твоју песму чује
и заволи
као да са усана самих је отргнута
у векове завитлана
наплетена навезена
песма завичајна

23.1.2017. Рајица Драгићевић

„ИТАИПУ“ је хидроелектрана, доскора највећа на свету, на реци Парана, у Јужној Америци, између Бразила и Парагваја, која носи поетско име на језику старих Индијанаца Гварана, у преводу „Камење које пева“.

Pesme nedelje Februara 2017. bira Lepa Simić

TOTEM – Nena Miljanović Susprežući grč odbojnosti (kao kad celivam leš) Takoh usnama te tuđe usne Ponuđene kao putir inoverne pričesti U pokušaju da te zaboravim I potrem sve u šta sam verovala Ljubih tog slučajnog muškarca Kao neznabošci kamene toteme I kao roblje lažne oslobodioce I ubih san o slobodi Jer ne zaboravih tebe … Настави са читањем “Pesme nedelje Februara 2017. bira Lepa Simić”

TOTEM – Nena Miljanović

Susprežući grč odbojnosti
(kao kad celivam leš)
Takoh usnama te tuđe usne
Ponuđene kao putir inoverne pričesti
U pokušaju da te zaboravim
I potrem sve u šta sam verovala
Ljubih tog slučajnog muškarca
Kao neznabošci kamene toteme
I kao roblje lažne oslobodioce
I ubih san o slobodi
Jer ne zaboravih tebe
Nego reči kojim se pišu pesme
Naslovljene nekome drugom
I prokleh Boga koji mi je dao život
A tebe koji si ga uzeo
I udahnuo ga mojim pesmama
Blagoslovih

copyright © Nena Miljanović
(2014.)

 

У СНОВИМА -Мирослав Јосифовић

Опет си по небу плесала,
играла по небеском своду,
а онда, изненада нестала,
као сви радосни снови што оду.

Опет си по звездама скакутала,
шетала се бескрајним свемиром,
а онда изненада одлутала,
оставила ме будног са немиром.

Опет си ходала по сунчевом систему,
обилазила далеке планете,
а онда, нестала у трену,
оставила ме, очију пуних сете.

Опет си ми ноћас дошла у снове,
била си прелепа, попут божанства,
створила у мени немире нове,
а онда отишла у нека нова пространства…

 

SNAGA – Milka Vukić V.

Malo lice rumeno
Ukrasava dete usnulo..
Zraka sunca ga zadirkuje
Caroliju ozivljuje..
.
Sirok osmjeh se izmami…
Sneno lice poljubi..
Andjeo Gospodnji prilazi
Radost cedu da podari…
.
Postoji li vece srece
Od pogleda novorodjenceta….
On je snaga ovog sveta…
Nasa ljubav najveca!

SVETLO I ZRAK – Vušković Nikola

Svetlo je u našoj duši,
i kada ceo svet se ruši.
Svetlo je svuda u tami,
baš tamo gde smo mi sami.
Svetlo je svuda i u vasioni,
kada se razvije svet misaoni.

Nikad to svetlo ne poreci,
u svetlom zraku i ti poteci.
Osvetli tako ceo moj svet,
kao vasionu, u kojoj sam raspet.
Raspet na ivici velikog ponora,
gde nemam nijednog donora.
Zato samo ti mi donor budi,
koji raspali vatru usred grudi.

Budi donor takvog plama,
koga led, a ni Sibir ne slama.
Svetlo neka tada sine,
sve do nebeske visine.
Sva Vatra iz ovih grudi,
tada neka jako poludi,
da rastera crni mrak,
u svemiru taj jedan zrak.

Tada svetlo u tvome zraku,
da se vidi svuda u mraku,
To svetlo da je na takvoj visini,
da se ne gasi na čistini, ni u dubini.
Kao zrak podaj zvezdama iskrice,
koje će da nose tvoje divno lice.
Kao vatra podaj Suncu sjaj,
što nosi tvoj iskreni zagrljaj.

Budi takvo svetlo za mene,
što stalno svetli bez promene.
Budi uvek taj poseban zrak,
što u meni stalno rasteruje mrak.
Tada postaću i ja svetlo iz vasione,
što će da osvetli, sve kule misaone.

Vušković Nikola

Pesme nedelje u Januaru 2017.bira Lepa Simić

VOLJEĆU TE U JANUARU – Nevenka Savić Alispahić Milion razloga za mržnju, jedan za ljubav. Milion laži za jednu istinu. Bezbroj ožiljaka opominjućih, lava vrelih suza što žeže utrobu i pretvara sve u pepeo i gar, a samo jedan osmjeh koji potire sve spaljene godine. Bezbroj protiv, i jedno jedino za. Milion ugašenih zvijezda upaliće … Настави са читањем “Pesme nedelje u Januaru 2017.bira Lepa Simić”

VOLJEĆU TE U JANUARU – Nevenka Savić Alispahić

Milion razloga za mržnju,
jedan za ljubav.
Milion laži za jednu istinu.

Bezbroj ožiljaka opominjućih,
lava vrelih suza
što žeže utrobu
i pretvara sve u pepeo i gar,
a samo jedan osmjeh
koji potire sve spaljene godine.

Bezbroj protiv,
i jedno jedino za.

Milion ugašenih zvijezda
upaliće jedna jedina,
zvijezda koja vječno sja.

Trista šezdeset četiri dana
na koljena bačena
pred jednim jedinim danom,
danom u kojem se gubi
milion razloga za gorak ukus
progutanih presuda.

Zbog tog jednog dana,
zbog tog jednog osmjeha,
radi tog jednog za,
zatvaram sva vrata prkosa
rušim zidove ponosa
ispijam času tvoje osude
i stavljam svoj potpis
na sve presude,
bez riječi
bez odbrane
bez lica ravnodušne neznake,
stojim pred januarskim
sudom istine
brišući sve protiv za jedno za.

Milion noći besmisla
slaže se u januarski mozaik
i čini smisao moje biti,
najsmisleniji smisao
najbesmislenije priče ikad ispričane.

Milion iskidanih niti
upliće se u jednu jedinu,
neraskidivu nit raskinutih iluzija
pletući zlatnim slovima duše
ime od imena – Ljubav.

I sklanjam bezbroj žaoki otrovnih
zarad jednog osmjeha ljekovita,
zarad jednog mekog pogleda,
zarad jednog istinitog razloga,
povlačim sa srca katance i lance
i volim te i ovog januara.

Bezbroj dana sumornih
slažu se u mozaik januara
i svaki se boji novom bojom,
bojom jednog svijetlog dana,
bojom početka beskraja.

Noć srebrom veze novi dan,
u kalendaru korača još jedan januar,
koracima smjelim briše
sve moje napore i htijenja
da poreknem, da se odreknem,
od tebe, od sebe, sakrijem, nestanem
da dišem prestanem.

Skupljam sve protiv u jedno za.
Januar je. Januar ne poznaje razloge.
Januar ne priznaje zablude
i ne krije se iza iluzije.

Voljeću te u januaru.

Januar je, a januar sve pred sobom briše,
milion razloga prekrije patina zaborava,
hiljade zvijezda prospe po januarskim noćima
zlaćanu svjetlost nad sjenkama sjećanja,
dok zora na istoku prvim zracima
ispisuje ime od imena – Ljubav.

Voljeću te u januaru.
A onda…Onda se okrene list na kalendaru

 

ONA – Nikola Mirković

Svake noći pred spavanje slika njena mi pred očima sija,
Ona je sve što mi treba, jedino ona mome oku prija.
Njene nežne reči koje su me bodrile,
Koje su mi dale nadu, koje su moje patnje krile.

Ona je cura koja moj život krasi,
Čije lice primećujem i kad je u velikoj masi.
Smeđe oči koje iza sebe kriju nešto,
Ona ume njima da zavede nekog vešto.

Prvim poljubcem je ona pokazala svoje lice,
Pokazala je dobrotu, da je ne pogađaju sitnice.
Pružila mi ljubav koju sam gajio bajno,
Voleo sam je bez prestanka, pisao sam joj pesme trajno.

Razumeo sam je kao svog rođenog brata,
Pomagao joj u svemu, otvarao ka srcu širom vrata,
Pratio svaki njen korak, zadržavao svoja osećanja u sebi,
Imao je svakoga dana ma bilo kakav se oko nje stvarao derbi.

Nedostaje mi njeno sve, ali sada kasno je,
Sada neki drugi momak njoj svoju ljubav daje.
Kupuje je materijalnim stvarima, nekim sitnim poklonima,
Dok sam je ja kupovao svojim lepim snovima.

 

Šta će mi veća kazna Majko – Vuk Todorović

Za tebe se majko molim
dok me nebo guta
Prokleo me niko nije
ne zeleh da slusam
Cujem tvoje srce kuca
pitam se dok sa svojim lutam
Da li je otkucaj neki
nekad davno bio namenjen meni

Ako me ikad psujes majko?
Znaj da zalicu vecno!
Sto popih sve sto je dato
Pustih da vetar ote mi zlato
Sta ce mi veca kazna majko?

Srdzba sto nadamnom vlada
sudbina nije ono sto goni
napojio sam se sebe strahom
koji me godinama vodi
Suze su neke namenjeno lile
ali ne za skitnicu ovu
Vec za rane sto ti gnjile
prljave ruke ne dodiruju svile

Ako me ikad psujes majko?
Znaj da zalicu vecno!
Sto popih sve sto je dato
Pustih da vetar ote mi zlato
Sta ce mi veca kazna majko?

 

ЉУБАВ ЈЕДНОГ ПСА – Миладиновић Сандра Мајра

Топла дуга влажна њушка
храпав језик,крупне тамне очи,
загрљај топлији од игде ичијег,
пријатељ то је за најцрње ноћи…

Дуга и оштра,скоро бела длака,
шапе меке, раздрагане очи,
трк брзине у пролећне стреле,
од таласа више знао је да скочи…

Волео је тихо, искрено и верно,
а жељан остао загрљаја вечних,
чудио се стаду том тако големом,
без љубави јадних, вечино несрећних…

И приђе он тако па наслони главу,
удахне дубоко због прекора благог,
смогне снаге за даље, шта би друго могао,
срећан што је с’ њима поделио залог?!

А они далеки, слободни и чудни,
ни ноћу не знају да се диве небу,
па Кумовој слами, веселој Венери,
траљаво прилазе док срца им зебу…

Заспао је тако везан оковима,
ко зна који пут суза опет кану,
испод капака отичу лагано,
све речи што могу да зацеле рану…

Дан се топи као пахуља на длану,
усахле су чежње, младалачке наде,
кренула је душа да се с’ њим опрашта..
Зар и псима може то да се поткраде?

Пред очима магла, смрт је тврдоглава,
хоће га па хоће сигурно и тихо,
а хтео је само искрено да воли,
после мајке није га волео баш нико!?

Дал га Рај сад чека и далека светла,
и бол ће нестати што му не да мира!?
А, топлог окота још увек се сећа,
први пут му срећа наочиглед била!

И баш јасно види облаке прозирне,
на небу су можда неки што га воле…
иза њих су траве бескрајне ливаде,
остао му камен с’ груди негде доле!?

(с) Миладиновић Сандра Мајра

 

МЕСЕЧИНА ИЗНАД ЦИРИХА – Лепа Симић          Месец догорева сребро расипа блиста са истока божански траг рађања. Чежњом растргнуто свитање Очима хоћу све да обухватим и схватам кад једном уђеш у овај град као у зачарани свет више не можеш изаћи Волим моју улицу зелену оазу мира и лепоте Често се растужим што незнанце срећем никог … Настави са читањем “”

МЕСЕЧИНА ИЗНАД ЦИРИХА – Лепа Симић         

Месец догорева
сребро расипа
блиста са истока
божански траг рађања.

Чежњом растргнуто свитање

Очима хоћу све да обухватим
и схватам
кад једном уђеш у овај град
као у зачарани свет
више не можеш изаћи

Волим моју улицу
зелену оазу мира и лепоте

Често се растужим
што незнанце срећем
никог из завичаја

Тихо улазим у стан
сушим росу са ципела
док ме поглед као уздрхтала врба
односи
у вир носталгије

Замерило би ми срце
да те се не сетим

земљо моја

Pesme nedeje u martu 2017g.bira Lepa S.

Nije ti važno – Sanja R. Petrović Nije ti važno kojim se jadima pokrivam I kojim osmesima otkrivam. Nije ti važno da li su mi sede Nagrnule snažno I da li se neka bora Baš zbog tebe istične jasno. Nije ti važno. Ne spaja nas više Ovo nebo nepregledno Ni prekrajani oblaci, Ni vetrovi kroćeni. … Настави са читањем “Pesme nedeje u martu 2017g.bira Lepa S.”

Nije ti važno – Sanja R. Petrović

Nije ti važno kojim se jadima pokrivam

I kojim osmesima otkrivam.

Nije ti važno da li su mi sede

Nagrnule snažno

I da li se neka bora

Baš zbog tebe istične jasno.

Nije ti važno.

Ne spaja nas više

Ovo nebo nepregledno

Ni prekrajani oblaci,

Ni vetrovi kroćeni.

Ne spaja nas više

Ples sunčevog pulsa

Ni mesec, ni zvezde,

Ni zagrljaj senki pod Ajfelovom kulom.

Ne spaja nas više ništa.

Možda tek zalutalo sećanje

Izmaglicom obmotano

U svitanje.

 
ЋУТЊА –  Латинка Ђорђевић

А сад је доста.
Ћути
не реци ништа
све приче
једна на другу личе.

Уморна сам,
живот је празан,
попут реке тече,
боре јасно зборе
и ово вече.

Ћути,
откопчај кошуљу
баршунастој месечини
пусти бол из ње,
ако ме опет позовеш
нећу ништа рећи,
ни реч,
ни две…

 

 

PESNIK (ja) – Zoran Hristov

Ja,
pesnik ljubavi i života,
obaveštavam vas, dragi moji
da sam juče,
posle susreta sa njom,
umro!
Ne jednom,
umro sam više puta
a evo, i danas mrem
dok se prisećam
kako mi je srce, juče,
kucalo kao da mu je poslednji put,
dok me je gledala
prodornim plavim očima.

Ja,
pesnik života i smrti,
obaveštavam vas, dragi moji
da ću sutra,
kad budem sreo neku
sa kikicama poput Lolite
i u prolazu osetim miris njene kose,
umreti još koji put!
Umiraću za njom
sve dok mi miris parfema
bude golicao nozdrve
a ja zatvorenih očiju
hodao ka nekoj trećoj
da bih umro zbog njenog osmeha.

Ja,
pesnik, ljubavi i smrti
umreću onoliko puta
koliko pesama budem napisao.

 
Onako, iz inata – Branka Zeng

Razlivam boju na platnu
nijanse život beleži
bore na licu one kraj oka
u uglu usne drhtaj
i stisak ruke
pritiska
na grudi do bola
izvijena leđa pod teretom.

Nosi vetar ravnici
milovanja neposejanim
brazdama oranjem
obeležena ožiljakom
da se raspoznaje
od drugih je ostavljena.

Na putu
raspoznajem trag
koji se sliva
iz bezbroj reka
svetlosnih odsjaja
srebrnih mesečina
iz mraka.

Dugu bih da naslikam
tu gde je nema
da postoji iz dana u dan
koji ostaje u svesti
da traju boje
uprkos praznini.