VOLJEĆU TE U JANUARU – Nevenka Savić Alispahić
Milion razloga za mržnju,
jedan za ljubav.
Milion laži za jednu istinu.
Bezbroj ožiljaka opominjućih,
lava vrelih suza
što žeže utrobu
i pretvara sve u pepeo i gar,
a samo jedan osmjeh
koji potire sve spaljene godine.
Bezbroj protiv,
i jedno jedino za.
Milion ugašenih zvijezda
upaliće jedna jedina,
zvijezda koja vječno sja.
Trista šezdeset četiri dana
na koljena bačena
pred jednim jedinim danom,
danom u kojem se gubi
milion razloga za gorak ukus
progutanih presuda.
Zbog tog jednog dana,
zbog tog jednog osmjeha,
radi tog jednog za,
zatvaram sva vrata prkosa
rušim zidove ponosa
ispijam času tvoje osude
i stavljam svoj potpis
na sve presude,
bez riječi
bez odbrane
bez lica ravnodušne neznake,
stojim pred januarskim
sudom istine
brišući sve protiv za jedno za.
Milion noći besmisla
slaže se u januarski mozaik
i čini smisao moje biti,
najsmisleniji smisao
najbesmislenije priče ikad ispričane.
Milion iskidanih niti
upliće se u jednu jedinu,
neraskidivu nit raskinutih iluzija
pletući zlatnim slovima duše
ime od imena – Ljubav.
I sklanjam bezbroj žaoki otrovnih
zarad jednog osmjeha ljekovita,
zarad jednog mekog pogleda,
zarad jednog istinitog razloga,
povlačim sa srca katance i lance
i volim te i ovog januara.
Bezbroj dana sumornih
slažu se u mozaik januara
i svaki se boji novom bojom,
bojom jednog svijetlog dana,
bojom početka beskraja.
Noć srebrom veze novi dan,
u kalendaru korača još jedan januar,
koracima smjelim briše
sve moje napore i htijenja
da poreknem, da se odreknem,
od tebe, od sebe, sakrijem, nestanem
da dišem prestanem.
Skupljam sve protiv u jedno za.
Januar je. Januar ne poznaje razloge.
Januar ne priznaje zablude
i ne krije se iza iluzije.
Voljeću te u januaru.
Januar je, a januar sve pred sobom briše,
milion razloga prekrije patina zaborava,
hiljade zvijezda prospe po januarskim noćima
zlaćanu svjetlost nad sjenkama sjećanja,
dok zora na istoku prvim zracima
ispisuje ime od imena – Ljubav.
Voljeću te u januaru.
A onda…Onda se okrene list na kalendaru
ONA – Nikola Mirković
Svake noći pred spavanje slika njena mi pred očima sija,
Ona je sve što mi treba, jedino ona mome oku prija.
Njene nežne reči koje su me bodrile,
Koje su mi dale nadu, koje su moje patnje krile.
Ona je cura koja moj život krasi,
Čije lice primećujem i kad je u velikoj masi.
Smeđe oči koje iza sebe kriju nešto,
Ona ume njima da zavede nekog vešto.
Prvim poljubcem je ona pokazala svoje lice,
Pokazala je dobrotu, da je ne pogađaju sitnice.
Pružila mi ljubav koju sam gajio bajno,
Voleo sam je bez prestanka, pisao sam joj pesme trajno.
Razumeo sam je kao svog rođenog brata,
Pomagao joj u svemu, otvarao ka srcu širom vrata,
Pratio svaki njen korak, zadržavao svoja osećanja u sebi,
Imao je svakoga dana ma bilo kakav se oko nje stvarao derbi.
Nedostaje mi njeno sve, ali sada kasno je,
Sada neki drugi momak njoj svoju ljubav daje.
Kupuje je materijalnim stvarima, nekim sitnim poklonima,
Dok sam je ja kupovao svojim lepim snovima.
Šta će mi veća kazna Majko – Vuk Todorović
Za tebe se majko molim
dok me nebo guta
Prokleo me niko nije
ne zeleh da slusam
Cujem tvoje srce kuca
pitam se dok sa svojim lutam
Da li je otkucaj neki
nekad davno bio namenjen meni
Ako me ikad psujes majko?
Znaj da zalicu vecno!
Sto popih sve sto je dato
Pustih da vetar ote mi zlato
Sta ce mi veca kazna majko?
Srdzba sto nadamnom vlada
sudbina nije ono sto goni
napojio sam se sebe strahom
koji me godinama vodi
Suze su neke namenjeno lile
ali ne za skitnicu ovu
Vec za rane sto ti gnjile
prljave ruke ne dodiruju svile
Ako me ikad psujes majko?
Znaj da zalicu vecno!
Sto popih sve sto je dato
Pustih da vetar ote mi zlato
Sta ce mi veca kazna majko?
ЉУБАВ ЈЕДНОГ ПСА – Миладиновић Сандра Мајра
Топла дуга влажна њушка
храпав језик,крупне тамне очи,
загрљај топлији од игде ичијег,
пријатељ то је за најцрње ноћи…
Дуга и оштра,скоро бела длака,
шапе меке, раздрагане очи,
трк брзине у пролећне стреле,
од таласа више знао је да скочи…
Волео је тихо, искрено и верно,
а жељан остао загрљаја вечних,
чудио се стаду том тако големом,
без љубави јадних, вечино несрећних…
И приђе он тако па наслони главу,
удахне дубоко због прекора благог,
смогне снаге за даље, шта би друго могао,
срећан што је с’ њима поделио залог?!
А они далеки, слободни и чудни,
ни ноћу не знају да се диве небу,
па Кумовој слами, веселој Венери,
траљаво прилазе док срца им зебу…
Заспао је тако везан оковима,
ко зна који пут суза опет кану,
испод капака отичу лагано,
све речи што могу да зацеле рану…
Дан се топи као пахуља на длану,
усахле су чежње, младалачке наде,
кренула је душа да се с’ њим опрашта..
Зар и псима може то да се поткраде?
Пред очима магла, смрт је тврдоглава,
хоће га па хоће сигурно и тихо,
а хтео је само искрено да воли,
после мајке није га волео баш нико!?
Дал га Рај сад чека и далека светла,
и бол ће нестати што му не да мира!?
А, топлог окота још увек се сећа,
први пут му срећа наочиглед била!
И баш јасно види облаке прозирне,
на небу су можда неки што га воле…
иза њих су траве бескрајне ливаде,
остао му камен с’ груди негде доле!?
(с) Миладиновић Сандра Мајра