БОГ ЈЕ МРТАВ – Marina Adamović
Тог поподнева,
читала сам Ничеа
подвучену реченицу
„Бог је мртав“
понављала сам,
понављала.
Зелена трава,
цветна стабла паркова
звала су децу
„играјмо се анђела!“.
Мој је син
поцепао завесу,
а сви заједмо
плакали за крилима.
Подигла сам главу,
књига ми је скочила,
дете је, сасвим влажно,
слетело у загрљај:
„Мама, мама! Јој, не дај ме, мама!“
„Бога смо вам убили!“
дрекну бомба
осиромашена.
U POGLEDU – Mirko Todorović
Sve je na svome mjestu
i kao da mi je to
što prvi put gledam
uokolo
odnekud poznato
Da, trebalo bi u kino Apolo
do kojeg nas je pratila kiša
u nekom svibnju
Lako se smijati kad ne biramo
jer znamo s kim ćemo provesti večer
Lako je sanjati dok se ugodno smiještaš
pred osmjehnutim platnom
sa kojeg još izviru
slike ljeta
Iza tvojih medenih usana
neka su bijela lica prolazila
bijela kao zima
u prvim noćima prosinca
I netko je stalno mahao
iz mekane tišine
oko nas
Je li netko zvao, okretao sam se
i slušao svoje ime
a sve je
sve je na svome mjestu
SAMA – Nena Miljković
Za njega
Bolno se odričem čak i njega
Jer je srećniji bez mene nego sa mnom
On koji me čini velikom ženom
I beznačajnom pesnikinjom
Jer nemam dovoljno zaokruženu reč
Da ispevam lakonsku pesmu
U koju bi u par stihova stalo sve
Teško je kao o smrti to o ljubavi
O apsolutnoj koja se živi
I o kojoj se ne pišu patetične pesme
Ni zamršene preduge poeme
Koje uporno pišem
Nemoćna da iskažem
O moćnom dodiru Ukupnosti
Kad mi duša njegova dušu dodirne
Poezijom
I osetim šta su to Ljubav Bog i Smrt
I šta sam ja sama
Sama
ZDRAL ZA TVOJE VODE – Mila Jašović
Zavitlaćeš kamen po kamen u daljinu
I njima razbiti večnu tišinu
Dunava
Ko pitanje za pitanjem
Koje ne možeš postaviti
Ali ih talasi opet iznesu na površinu
Cvileće drveni čamci
Svedoci tvoga okršaja s rekom
Kad držiš istinu na distanci
Negde daleko odskače
Od svakog domašaja
S koliko boja bojićeš tugu
Dok te u nekog drugog ne pretvori
Koliko dugo kružićeš u začaranom krugu
U kakve se oblike bol na kraju otelotvori
Koje to struje nežive prirode
Dovoljno snažno mame da u njima opstaneš
Koliko dnevno postaješ
Osmatrač iz tuđe perspektive
Koliko često sanjaćeš obale drugog tla
Da možeš iz početka od dna ka vrhu
Da ne stojiš ko pion u međuprostoru odluka
Da ne moraš da biraš uvek između dva zla
manje
Da ne moraš da tražiš svrhu
Na mestu gde je nema
Ni da tražiš odobrenje
Da gradiš život van sistema
Da slaviš slobodu begunca
Videćeš ždralove
Aluvijalne ravni nadletaće jata
Kidaće poslednje zrake od sunca
U kljunu nositi kapi života
U rasponu krila mesto za tajne
I nećeš biti pozvan na njihove balove
Jer reke mnoge su protekle
I mnoge će proteći
Kad oko svoje ose krug protiv sreće ucrtavaš
Ostarićeš ionako zureći za njima
Pa zar je važno dokle
Kad samo sebe sputavaš