ВРЕМЕ ЋУТЊЕ – Љиљана Тамбурић

ВРЕМЕ ЋУТЊЕ

Унедрило се нешто у мени,
па ме ко менгеле стишће,
опсовала бих, када би псовка
имала отровну стрелу,
па да усмртим ветар што стреса
са стабла зелено лишће
и њиме крунише наказну вилу
већ остарелу и свелу.

Сада се чудно кроз живот ходи,
свуда је блато и магла,
дани се своде на кокошарења
и све је лов у мутном,
подижем поглед, подршку тражим,
неправда је превагла,
како да искажем непристајање
ако се спашавам ћутњом.

У мени дуго скупља се чемер,
трују ме сопствене мисли
треба да извршим дат ми задатак,
да песма зло ми дотакне,
ево и саборци моји по перу
ћуте као покисли,
свесни да олово што је над нама
не може реч да помакне.

Кад се усудих нешто да кажем,
да дужна не будем себи,
у понор мрачни, све се скотрља,
речи су бумеранг тешки,
ово живота, што је у мени,
никад мењала не бих,
на срцу носим аманет печат,
у руци мач витешки.

Не слушах мудре, што ми рекоше
да мало скратим језик,
непрежаљене ми одоше речи
у ехо који још чујем,
вирови мрачни ми однеше слике,
јер не процених ризик,
на сујету ми мирише разбој
и потка коју још снујем.

Сад речи немају никакву вредност,
нити се дају ко залог,
на чему восак да ставим црвен
неко ме изнутра пита,
сатире немају главне јунаке
јер посташе људски талог,
песници губе улогу важну,
јер више их нико не чита.

А унедрило се нешто у мени
па ме ко менгеле стеже,
опсовала бих када би псовка
имала отровну стрелу,
да њом усмртим истину ову
што ми утробу реже,
и време ћутње прекинем речју
исписаном на челу.

Љиљана Тамбурић

JEDAN SE TAKAV RODI U STO VEKOVA – Ljiljana Tamburić

JEDAN SE TAKAV RODI U STO VEKOVA

Na oštrim ivicama, ovog nakaznog sveta
sa zaključanim vratima svim vidicima
gde nestaju mnoge ljubavi bez traga
hodaju ljudi bez osmeha na licima
teturajući se od nemila do nedraga.
Na rubovima tihoga beskraja
tamo gde nema ni traga od raja.

Među njima, oni, što znaju gde đavo spava,
i oni sa mozgovima od samo dva grama,
oni odavno propali, do samog dna bezdana
što na leševe čekaju ko gladno jato vrana…
Tamo, začudo, upoznadoh čoveka,
što nosi vrline ljudi iz plodonosnih vekova.

Pitah ga:- Otkuda pravednik u paklu sa neljudima?-
Reče mi da hoće da promeni svet rečima,
da zaustavi metke golim grudima
i svojim poštenim delima, da zle ljude napravi srećnima…
Reče: -Jedan sam, ali nisam sam u mislima,
goloruk sam, ali se ljubavlju borim s vukovima…

Njegove ruke, od davanja su porasle do neba
sokolove oči, kroz sumrake vide jutrenja,
duša mekana ko za malog Isusa jasle
gde će smestiti pokajnika kada zatreba…
To je čovek, satkan od pravde i dobrote
uveren da spašava svet od dolazeće Golgote.

On, jedan, na milione đavolovih sledbenika…
Mislim:- Njegova žrtva samo je šibica bačena u more,
jedna molitva u svađi gomile nevernika
ili kap vode u planinama koje gore…
No iznad njega ugledah snop svetlosti nebeske…
Svemir je cvetao, purpurno, poput najlepše arabeske…

I postideh se što nisam poput tog čoveka,
što bar nisam dostojna njegovog pogleda
jer jedan se takav rodi u sto vekova
hrabar, da promeni ono što treba
i da kožu svoju skine zarad čoveka,
onog što lenjo gleda i samo čeka…

On je jedan, a nas je previše duša
što nemamo njegovo srce u grudima
i krila anđela da nas iznad pohlepe drže…
I shvatih da spasenje sveta, još ne grabi prema ljudima…
A svi priželjkujemo da to bude brže… Mnogo brže …

-Nemoj ginuti, uzalud! Ne idi na vetrenjače!
Kažemo mu, mi, što se krijemo ko žene u skutima,
dok čekamo da nam nekako svane,
posežući za nerealnim adutima
dok licemerno spremamo aplauz podrške
onome koga će na kraju gomila ubiti mučke.

Ljiljana Tamburić

LEDENA PESMA – Ljiljana Tamburić

LEDENA PESMA

U meni Pesma, ko grudva snega
hladnoćom ledi dah,
od nje bih rado, ovog trenutka stvorila vulkanski prah.
Bolje da rečima raspalim vatru, pa nek izgorim i ja,
al nemam reči, toliko tople, ona to dobro zna.

Evo me, otvaram kožu i meso, da rukom zgrabim to zlo,
da ga iščupam, belo i podlo i da ga bacim na tlo,
da ga otopim, od njega stvorim, bar jedno kitnjasto slovo
i ono bi mi značilo više, nego ništavilo ovo.

Sve su mi reči, ledene igle, ovog novembarskog dana,
ne umem njima da vezem Pesmu, dok mi u grudima rana.
Izgubila sam od jutros luču, ne mogu stvoriti vatru,
sve moje stare žeravice, uspeše da se zatru.

A grudva raste, pritiska vene, koje plaču i mole:
Požuri, hajde, u tebi žive patuljci koji te vole!
Olovku mrvim da od nje stvorim malu grafitnu česmu
pa da iz straha, što me sad ledi, istočim ovu Pesmu.

Ljiljana Tamburić

SAOSEĆAM – Ljiljana Tamburić

SAOSEĆAM

Saosećam…
Sa muškarcima koji su do šezdesete bili u senci oca
Sa ženama koje se nisu ostvarile kao majke
Sa decom u kandžama pedofilnog lovca
I onima kojima niko nije čitao bajke.

Saosećam …
Sa herojima čija su tela na polju kljucale vrane
Sa domaćinima čiji su sinovi postali ubice
Sa kraljevima koje su sa prestola zbacile budale
Sa kurvama kojima niko nije video lice.

Saosećam…
Sa mudrima u društvu nepismenih lajavaca
Sa siromašnima u službi bahatih lopova
Sa iskusnima u poslu sa grupom balavaca
Sa vernicima sa neverujućim popovima.

Saosećam…
Sa neostvarenim i izgubljenim talentima
Sa nikada pročitanim dobrim pesnicima
Sa nezaposlenim asistentima i docentima
Sa gladnim i promrzlim beskućnicima.

Saosećam…
Sa glumcima što zaboraviše tekst na pozornicama
Sa kopačima grobova jer žive na kontu smrti
Sa zavisnicima o kocki u kockarnicama
Sa maratoncima palim na završnoj crti.

Saosećam…
Sa radoznalcima što gledaju u tuđe prozore
Sa onima što ne vide lepotu u malim stvarima
Sa putnicima što im mučno da čekaju vozove
Sa ljubavnicima podleglim fizičkim čarima.

Saosećam…
Sa duhoklonulima bez starih prijatelja
Sa proteranima sa rukama u džepovima
Sa iskrenima pred bandom glasnih hulitelja
Sa ljudima koje će obeležiti čipovima.

Ljiljana Tamburić

JAČA OD BOLA – Ljiljana Tamburić

JAČA OD BOLA

Spolja sam slična staklenoj perli, al od granita sam jača
sve moje radosti, biseri beli, krase zidove plača
još dok sam bila zrno života nebo mi nacrta pol
majčinski kod mi u pupak stavi i recept leka za bol.

Mesec mi čupa sferu iz tela, dok plimu poklanja vodi
pulsira svemir unutar mene, ko da će da se rodi
moja se snaga predaje bolu, te jauk puštam u prazno
kad me poslednji trzaj napusti, prestaje da bude važno.

Stvorena jesam od muškog rebra, i tanka sam kao prutić
biće sam kome sloboda treba, vera u Boga i krstić
kao Brunhilda nekad sam jaka, i nosim se sa olujom
čuvam svoj porod na trepavici, dok spavam s crnom gujom.

Šakama stežem varljivo vreme, ko pesak pun dragulja
spašavam kuću i okućnicu ispred klizišta mulja
možda sam lakša od pera ptice al imam na sebi trnje
beli sam krin u polju makova a oči mi od noći crnje.

Zvezda mi pali slaba ramena, dok me upija trava
nebo se ruši u moje ruke dok mi tu čedo spava
Sveta me Majka odozgo gleda, šapuće: ” Ne brini kćeri
snaga se ženska, verom i nadom, a duša ljubavlju meri.”

Kad mi se poslednja kapljica znoja slije niz hladno čelo
i kad me pokrije na večnom putu tanano platno belo
svetleći snopovi iznad mog tela vinuće me međ svice
mlečne će kiše politi kosti, iz njih će iznići klice.

A iz tih klica porašće biljke i biće ženskoga roda
U njima jezgro za novi život s magijom majčinskog koda
uzalud ničiji život ne prođe, u Božjoj knjizi smo slova
Iz mene žena raspeta kliče: Jača sam od svakog bola!

Ljiljana Tamburić

CRNA – Ljiljana Tamburić

CRNA

Pio sam neku brlju što hvata, nisam osećao tlo
Da je te noći susreo nisam, ne bih dotakao dno.
Dal sam je samo sanjao pijan, il stvarno susreo tad
Misli mi njenim likom se boje, a nisam više baš mlad.

Nad rekom leteše beli leptiri, a voda meka ko svila
Na obali se pojavi senka, ko neka crna vila.
Za uzde vodi srebrnog konja, i dade mu da pije
Ponoćnim senkama iscrtana, sa ovog sveta nije.

Padoh u žbunje, sav se izgrebah, ona mi priđe bliže
Nasmeja mi se tačno u lice, krv mi s obraza liže
Upališe se ugljeni zgasili iz očiju joj tamnih
Osmeh se razli u svim bojama preko usana plamnih.

Uvojci rusi, plešu po koži, ubiše Boga u meni
Iznad nje vrba od stida suzi, i mesec se rumeni
Potiljak, pun mi znoja i srama, gušim se, kratko dišem
Bronzano telo u svoj nagoti, iznad moga se njiše.

Ciganska krv joj venama struji, sa nekom čergom stiže
Nijedna žena do toga sumraka duši mi ne beše bliže
Kao da nekom vražbinom jakom, veza mi ruke i usta
Divljom lepotom um mi očara, ah, ostala joj pusta.

Pa me odbaci ko bajat hleba i u reku se baci
Za njom se lišće sa vrbe strese, ko skupi srebrnjaci.
Ispliva tamo pod vodopadom, telo joj crna bista
Sebi u grlo prosipah reči, “bejbi, hasta la vista”.

Uzjaha konja ko beli oblak, pa se uvi ko zmija
Onako gola, sjajna i mazna, još mi u oku klija
Čujem još praporke beloga konja, i potmuli mu kas
Trgoh se, iz sna, kao iz transa,
mokar ko ničiji pas.

Ljiljana Tamburić

ШТО МЕ НЕ ОДНЕСЕ НА БОРОВЕ ВЕТАР – Љиљана Тамбурић

ШТО МЕ НЕ ОДНЕСЕ НА БОРОВЕ ВЕТАР

Са ватреног репа, падајућа звездо,
спусти ме полако соколу у гнездо
да се осоколим и прелетим стене
нико да не буде храбрији од мене.

Што ме не однесе на борове ветар
уплете у гране месецу на метар
намирише мирисом кишовите шуме
што ми кроз чуперке кошава не дуне.

Што ме не запљусне талас океана
од мене сирену створи једног дана
да заспим у тами међу коралима
да ме светионик буди сигналима.

Што ме не погоди стрела Аморова
па да ми изникну крила лептирова
да процвета небо у хиљаду боја
а ранама слатким да не буде броја.

Што ми се не деси поновно рођење
да отворим широм плаве очи снене
од рођења будем песникова муза
ко Феникс се лечим мелемом од суза.

Што ме не занесе музика из шкољке
омеде се медом усне ми и дојке
што ме не удави милина слободе
замирише душа на шумске јагоде.

Што ми не даш Боже мир нестварног света
па да будем пчела на прашнику цвета
или лист зелени на гранчици дрена.
срећа да ми траје, тек делић од трена.

Љиљана Тамбурић

СВА БОЖЈА НЕБА – Љиљана Тамбурић

СВА БОЖЈА НЕБА

Са врха своје планине, подижем главу ка Богу
А горе крст се пружа на четири стране света
Саставила бих небеса, у једно, само да могу
Но можда би се тако, направила већа штета.

Гледам у северно небо, изнад дубоких фјордова
Јаки јутарњи мразеви ломе рогове ирваса
поларна светлост по некад обоји улице градова
Лове смрзнути рибари, морем пуним сирена.

Црне се дани месецима, и предуго трају ноћи
Огледају се на небу људи хладни и бледи
У другој половини, од светла заболе очи
Али се никад, због тога, са другим мењали не би.

Иза себе погледам претопло небо југа
Под њим се жедна деца моле за капљицу воде
Са тропских облака, тешких, капље дубока туга
Док на плажама, странци, живе у свету моде.

Пустињски ветрови носе песак преко оаза
Па и на наше главе падају жуте кише
Док црна лица још носе печат друштвеног јаза
Ватрени зраци сунца пеку све више и више.

На западу се пали црвена боја пакла
Док гута сунчану лопту, у себе увлачи дан
Сва људска злоба, под небом, западним, већ се дотакла
И слику света зло је ставило у црни рам.

Тамо је одавно нешто умрло и сада трули
Задах се осећа ево и овде где ја стојим
Свачију кожу би запад на живо да огули
И да свачије дете безочно правно присвоји.

Насупрот њему, видим, небо источно, светло
Док роса свежином поји нови сунчани дан
Мирише поднебље, чудно, на нешто лепо и свето
Као да људе чека давно жељени сан.

И Свето писмо нам каже, истину једину ову:
С истока доћи ће правда, пролиће доброту на нас
Дојахаће, небом, Михајло, на белом, светлећем коњу
Његове небеске коњице, ево, већ чујемо кас.

Љиљана Тамбурић

SAD IH SE NIKO NE SEĆA – Ljiljana Tamburić

SAD IH SE NIKO NE SEĆA

Kao strašila, krive se, zidovi rušne kuće
Mesec protinje pipke, kroz grede na starom tavanu
Još se po malo naziru, pleva i suvo pruće
I žuta zemlja, stoletna, stucana kao u avanu…

Na vlažnom zidu letva, sa deset krivih eksera
Na jednom radnički kačket i štap od grane cera
Na drugom, tkanica, torba, masna i poderana
Preko nje žičana drška i fitilj od fenjera…

Na drugom zidu pauci, ispleli zavesu belu
Ispod nje sva u prašini, visi slika s venčanja
Umilno, baba se smeje u mladenačkom velu
Sa fotofrafije, koja, propala, viri iz rama.

Na slici crno beloj, sivilo prekrilo lica
Samo su malo, roze, ostale babine usne
Od svečanog odela, jedva se nazire skica
Dedini brkovi crni i veđe debele, guste…

Deda pod ruku drži mladu i bujnu snašu
Venac joj krasi čelo i kosu ispletenu
Ona je nana, majka, za familiju našu
Nosila na sebi, kuću, odavno napuštenu.

Duga haljina, bela, čednost je njenu krila
Deda joj beše ljubav još iz detinjstva rana
S njim gnezdo puno ptića u siromaštvu svila
I celog veka bila deci i kući brana…

Sad ih se niko ne seća, potomci žive daleko
Sliku će odneti vetar, u kovrag jednoga dana
Možda će zaraslim putem kad prođe slučajno neko
Videti prošlost kuće na crti nebeskog dlana…

Ljiljana Tamburić

OVO NAM NIJE OD BOGA – Ljiljana Tamburić

OVO NAM NIJE OD BOGA

Usud se sprema strašni, nebom se valjaju stene
Na zlo miriše dan

Veče se sumraka plaši, strepnja pala na mene
I znoji mi se dlan

Neki oblaci grdni nad gradom grotlo prave
Paklena vidim mu usta

Iz njih glasovi čudni ko da su prepuni lave
Ostaće zemlja pusta

Ko nam to gasi sunce, kao dogorelu sveću
Kad još nismo za grob

Ko strašne sumnje zrnce, baca na zemnu sreću
I prevrće nam drob

Nekog ludila ruka, meša sa Satanom karte
I bije kao grom

Velika neka muka, veća od vojske Sparte
Nad nama pravi lom

Ovo nam nije od Boga, mi smo od njega porod
Imao put je za nas

Dao nam telo od svoga, genetski, životni kod
I veru kao spas

Ljubav pokaza svima, suze, radost i smeh
I mnogo lepog još

No promeni se klima, podmesti neko nam greh
Čovek postade loš

Evo osećam nebo, kako na glavu mi pada
Plašim se da je kraj

Dajte mi makar placebo, mnogo je ovog jada
Gde nesta zemaljski raj

Ljiljana Tamburić