Djeca su anđeli na zemlji, kažu
Dar koji tvori ljubavi plam,
Kad kažu, ne maštaju niti me lažu,
To dobro znam, jer Anđelu znam.
Anđelin osmijeh čist je k’o suza,
U njenim očima sijaju zv’jezde,
Njen glas je ponekad mekši od bluza,
U njenoj kosi se amori gnijezde.
Anđelin zagrljaj srce mi z’grije,
Tad i ja djetinjim, nije me sram,
Da budem dijete, minutu – dvije,
Koliko dugo – ne znam ni sam.
Nauči me ona svemu,
Što stane u malu glavu,
Načinjemo svaku temu,
Otkrije mi mudrost pravu.
Moj anđeo Anđela je,
Što samo za igru haje,
I koliko provod traje,
Do kasno se tad ostaje…
Meni samo preostaje,
Da se i ja igram s njima,
Plešem, pjevam i smijem se,
Sa malenim anđelima.
Oni je čuvaju i kada spava,
Jer Anđela je jedna od njih,
Dok u mek jastuk tone joj glava,
Pjevušim tiho uspavanke stih.
© Zlatko Zivkovic