Upisana u proleće
Danas sam se upisala u knjigu
usamljenih proleća.
Danas mi je bio let u prazno jutro.
Ne sećam se svojih smrtnih grehova —
kao da ih u mislima nije ni bilo.
A sve od juče me je godinama mrvilo.
Čula su mi vrela
kao letnji dan što treperi nad asfaltom.
Zamisli kako je biti usamljena u proleće.
Zamisli — sasvim sama.
Da me ništavilo nije mrvilo,
da nisam letela u prazno —
kakva bih gorda bila?
Je li gordost greh
ili samo odbrana?
Često mi razum mute sećanja —
treperenja, praštanja, maštanja,
crnilo i belina u istom dahu.
Setim se — pa zaboravim.
Zaboravim — pa se rodi nada.
Let bez krila,
i baš tako znam da sam živa.
Danas sam se upisala u knjigu
sebičnih proleća.
Proleća žive sama,
a ja ne živim u njima.
Živim u svojim snovima —
i osećam da sam živa.