POLA VEKA
Na klupi u parku, sedelo je dvoje mladih. Nešto su tiho pričali. Kada su zaćutali, on je pogledao nju, ona njega. Zatim, on je okrenuo glavu na drugu stranu, ona je svoju spustila u krilo. Privuklo me je ovo dešavanje. Prišao sam bliže. On je ustao i otišao negde. Ona se nije pomerila. Stupio sam još korak-dva napred. Nisam ni disao. Već se veče spuštalo, zatim noć bez ijedne sijalice u blizini. Šta će biti sa devojkom? Samo sam gledao i razmišljao. Ko zna kolko se dugo ovo odigravalo? Najednom, osetih usporeno svitanje. Odlučio sam da joj priđem sasvim, ali: nije bilo devojke, nije bilo klupe, ni parka, ničega! samo lupanja srca od pre pola veka.