Tkajem pesmu od tananih niti,
noćas za se nimalo ne hajem;
do zore ću rujno vino piti,
svoju dušu ja kafani dajem.
Sviraj cigo pred tobom ja klečim,
noćas plaćam nek pije kafana;
njenom pesmom dušu ću da lečim,
da zaceli preduboka rana.
Samo sviraj, nikad nemoj stati,
nek bol duše do neba se čuje;
ona neće meni da se vrati,
njena ruka drugoga miluje.
Na razboju popucale niti,
zalud suzu sad u ćilim tkajem;
teško će se niti sastaviti,
zato dušu ja kafani dajem.
autor
Jovica N. Đorđević