OTREŽNJENJE
Krajputaš mi šapuće iz sene, dok odmaram na starome drumu:
-Ne naslanjaj leđa ti na mene, okreni se, pogledaj u šumu!
Okolo su sve kamene knjige, na kojima istorija piše,
mahovinu skloni da se vide, epitafi koje peru kiše…-
Postiđeno okolo pogledah, u žbunje je zaraslo kamenje,
Sklonih lišće, po kori zagrebah, pojavi se stoletno znamenje…
Čitam slova u kamenu što su, uklesana drhtavim rukama…
Otac suze za sinom tu prosu, što izgubi život u mukama…
Pa razabrah reči na spomenu: – Hej, putniče zastani za časak…-
Zbog poruke ove bezvremene, ispustih iz usta tužni dašak…
-Moja duša još se ovde vije, dok mi kosti leže po Balkanu,
moje telo, možda ovde nije, izgubih ga u ratnom orkanu…
Pod zastavom sa dva silna orla, branio sam s braćom otadžbinu,
pod nama se razlamala gora, odbijasmo hrabro vojsku silnu.
Pored mene Milunka sa bombom, heroina kakvu svet ne pamti,
čitaj, srcem, raskrsti sa sobom,
ono vreme ne možeš da vratiš…-
Epitaf se ispred mene magli, nema ničeg, od ovog, da piše…
Otrezni me jedan pokret nagli, kroz glavu mi prođe mnogo više:
Sila, neka, sve te slike stvori, Dragutina i druge vojnike,
bojno polje pred mene otvori, smrt osetih usred bolne cike…
K’o da stajah sa sabljom i kamom, pored svoga Vojvode Mišića.
Bejah ponos onda sebi samom
i divih se zanosu svog bića.
Osećanje jako me preplavi,neki čudni prkos me obuze,
rodoljublje u meni se javi, sve strahove pređašnje oduze.
Zemlja moja, postade mi sveta, osetih se da sam mnogo jači…
Do sad gledah očima deteta, osvestiše pogled krajputaši.
Oj, Srbijo, kapijo Evrope, sto ratova iza tebe ima,
ljubim tvojim ratnicima stope, dok u meni krv njihova tinja.
Osećanje ovo sad me vodi, dok u meni vlada otrežnjenje,
rodoljubljem srce mi zasadi, krajputaš, što gleda me iz sene!
Ljiljana Tamburić