Voda koja nije voda

Na mojoj reci obala nema,
ni leva, ni desna,
a kamoli istok ili zapad.
Moja reka u vašim mislima drema.

I voda nikud ne otiče,
ni dole, ni gore,
ni ka čoveku, a ni u more.
Ona se samo ljubavi dotiče.

U tom miru, peska šum.
Sa tog virovitog dna,
kao reč moje glave,
klizi niz jezike tuđe
i spava s decom vašeg sna.

U njojzi život drukče diše.
I sunce se rađa leđima.
U jutra kao pod zemljom,
ta reka je vizija i večnost –
ona se mojom poezijom piše!

Jefimija

staro srpsko ime Jefimija nosi
zubu vremena ona sad prkosi
lepe li su majko te devojke
što ponosno srpsko ime nose
Božur sadi golom nogom gazi
ne da Kosmet da se zaboravi

ime joj je carskoga porekla
svojom ljubavlju viteza zaklela
da je čeka i da joj se nada
srce mu je poklonila mlada

ali za nju sada nema mira
sve dok truba Kosmetom ne svira
skupila je vile sestre svoje
celom svetu istinu da zbore
Kosmet bio i ostao duša
od knez Lazara do Branković Vuka
i za pretke i za pokolenja
srpski Kosmet svima nam je želja