Malena, eh moja Malena,
zašto si tako tvrdoglavo bandoglava,
zašto ne pustiš sve što je bilo,
zašto ne živiš ono što će biti.
Živi Malena, živi, i molim te,
budi kao što si uvijek bila
ona ista luckasta, ona ista djetinjasta,
ne mijenjaj se Malena,
ni zbog koga, ni zbog čega.
I nemoj biti tužna, smij se
onim svojim zvonkim smjehom
koji zarazno uzima sve nevolje
onoga koji ga sluša,
liječi, miluje, grije.
Samo, molim te Malena,
molim, ne prati više moje korake.
Njih nema.Mene nema.
Ne postojim.Nemam ni ime ni prezime.
Ne traži ih, nema koraka onoga ko ne postoji.
Ne traži u mojim riječima sebe, nema tu ničega.
Ni tebe, ni mene, nema nas.
Nismo ni bili.A bilo jeste, samo ne mi.
Ne postoje ni riječi ni slike
kojima te slikam, ne, nema tu tebe Malena.
I zašto uzalud tragaš za onim
što ne postoji.
Ne idi za tragom koraka
koji su davno tuđi, izgubljeni
za tvoje oči, za tvoj put.
Ne budi sjenka koja se gubi u ničemu,
ti nisi sjenka, ti si moja zvijezda Danica,
moj Mjesec iznad grada
zauvijek izgubljenog za korake
tvojih malih stopala sto mirišu snovima.
Ti si moj najljepši cvijet u cvijetnjaku
koji nigdje nije zasađen.
Ko da ga zasadi, kad ne postojim.
Malena, moja Malena,
izbriši sve, baš sve,
i dobro i loše, i najbolje i najgore,
pocijepaj zaostale fotografije
na kojima se vide moje sjene
i pusti Malena, pusti…
Pusti da život teče, da bude to što jeste,
i molim te, molim, zaboravi.
Zaboravi sve o meni.
Ime, lik, glas, kosu, oči.
Ne postoji više ništa od toga.
Ne čuvaj ono čega nema.
Ti misliš, lažem te, misliš tjeram te.
Eh Malena, kad bi samo znala,
a bolje je, da bolje, da ništa ne znaš.
Zato, pusti, ne traži moje tragove
u prašini tuđih ulica,
ne pokušavaj slijediti korak kojeg nema,
ne traži sjenku koja nikad nije ni bila.
Razumi me Malena, tako mora.
Vjeruj kad kažem, ne postojim.
Vjeruj, bar jednom, samo ovaj put.
I idi, idi svojim putem, traži korake
koji nisu nepostojeći,
korake koji nisu izgubljeni
Idi i ne osvrći se Malena,
iza nema ničega.
Idi, ovaj put pronađi korak koji jeste
i nemoj da ga pratiš, uskladi ga,
uskladi sa svojim i hodaj, leti, voli.
Nemoj misliti na mene onih dana
kada ti na lice padnu sjene.
Ne misli se na nepostojeće.
Ne sjeća se sjećanja kojih nema.
Malena, eh moja Malena,
ovo je moja najteža nepostojeća riječ
ikad iznjedrena, ikad napisana.
Ne čitaj je, nije za tebe, nema tu ničega,
ničega osim molbe, idi, idi svojim putem
i ne misli da te ne volim.
To je nemoguće, nema Ljubav ništa s tim.
Nisam te volio.Ne može da voli
onaj koji i ne postoji.
Idi sad moja Malena.
Idi, i nemoj se slučajno okretati.
© Nevenka Savić Alispahić
IZNAD TUGE
