Дан: 16. новембар 2009.

Nije lako razmišljati

 

Nije lako razmišljati o sudnjemu času,
posebice noću,
kada se sve utiša,
kada iza svake ugašene svjetlosti,
prilika vreba…
Nije lako nadati se, pozivajućem glasu,
sve i da hoću,
ako se duša i pomiri,
plašiti se puta konačne nepovratnosti,
put zemlje, put neba…

Nije lako sjećati se, čega više nema,
osim ponekada,
za nesnenih noći,
dok mjeseca svjetlost, krati noćne sate,
svojom igrom straha…
Nije lako razlučiti, da li da se sprema,
il’ postoji nada
namučenoj duši,
koja plačuć’ dodje, a s plačem je prate…
Od praha do praha…

Godine prolijeću, dok sati se vuku,
sve je više bora,
il’ su to ožiljci…
Mudrosti je manje, sve što više učim…
Il’ me briga nije!
Sjećanja me drže, k’o na koncu lutku,
ja nemam izbora,
ludo li se smijem,
dalju ruke pružam, pjesmu da dokučim.
Pjesmi, kasno li je…

Kada se osvrnem, iza preko ramena,
sve sama zgarišta
ubijenih želja…
I nikoga nema, da mi pruži ruku,
da lice umije…
Samo čvrsta stoje, sjećanja stamena,
kraj svakog poprišta
i čuvaju stražu,
da ko ne ukrade, moju tešku muku…
Do kraja ubije…

(C) Miro Beribaka

Tuđi dokovi

 

 

Njiše se ovaj nestvarni brod,

kojim plovimo,

k’o kakve mlade bokovi.

Samo more i nebeski svod,

okom ulovimo…  

Tu su i pristaništa dokovi.

 

Dokovi tuđi, tuđi i ljudi,

tjeraju nas:

“Idite odavde”, k’o da smo kužni.

I opet se isto sjećanje budi

i traži spas… 

Mi smo ustvari, sami sebi dužni.

 

Dužni smo priznati, sebi i djeci,

da nejaki smo

i da se staro drvo, ne prima lako,

da ljepše je tamo, odakle su nam pretci,

u stari kraj bi smo… 

Noćima ista patnja! Dokle ovako?

 

(C) Miro Beribaka