Noćas
Bila sam sitna martovska kiša
I svu noć rominjala nad tvojim gradom
Iz dubina neba i sebe
Kao misao o tebi
U svakoj sićušnoj kapi
Klizila sam po zatvorenim prozorima
Niz staklene oči tvoga stana
Do u svanuće
Lila sam s kišom i sumnjom
I utirala je opravdanjem
“ Ovde samo stanuje sa njom
Ovo su okolnosti a ja sam mu ljubav”
(tako ste mi rekli ti i moja duša)
Do tvoga buđenja sipila sam sebe
I rasipala se na nadu
Dok nisi otvorio prozor
I preko ramena rekao prema postelji iz koje si ustao
“ Pokrij se draga kiša pada
hladno je “
Pala sam
Kao poslednja kap ljubavi
I skliznula
Niz tvoje staklene oči
Ukočene i mutne
Uprte u poslednju kap nas
Sa kojom smo oboje pali
Pred ljubavlju koje ne priznaje
Ni moje sumnje
Ni tvoje okolnosti
Ništa sem nas
Potopljenih u (ne)zaborav