(Iz zbirke poema na ciganske teme DANILUŠKIN ROMANSERO)
Noćas sam sa ruke dovatila zvezde
Sedam sam skinula sa sedmo nebo
Šes sam na prsa
Sedmu na pupak
Aj al su sjajne
Aj al su vruće
Na prsa mi žiške
Na pupak vatra
U glavu prazno
Promaja duva
U telo mi čela
Pa bode sa žalac i med sipa
U ruke mi Mesec
Među noge Sunce
Pod mene zemlja
Pod njega ja
Sa dušu na nos
Sa usta na usta
Sa Njegovo lice ko lice Boga
Lep mi ko Devla gore na nebo
Pred zoru se mesec ugasio i pao
Od moje čelo puko ko bostan
Sa crno nebo pobegle zvezde
Iz moje ruke pobegla sreća
Od vatru na prsi pepeo pod prsti
Pod pupak prazna i ladna raka
U jutro na istok crveno sunce
Krvavo od moja izgrižena usta
Sa zubi sam i grizla
Glas da ne pustim
Bog da ne čuje kako kunem:
Dabogda da srce u njega pukne
Ko mesec od moje ladno čelo
Sa pepeo od mene u gušu da se davi
Sa lažljiva usta sa smrt da se ljubi
U moju glavu grob da mu bude
Od moje telo krst da mu pravim
Na krst da ga raspnem
Pod sedmo nebo
Mrtva pod mrtvog
Živa da budnem
(*Devla – Bog)