Pucinu glatkoce brodovi rezu,
u oku im mome lepota se kupa;
zovu me ka sebi al’ me kotve vezu
i grumenak duse sto uzasnut lupa.
Ostajem po strani, brodolomnik suvi,
dok plutaju zelje vrh talasa voda;
uzalud dovici kada svest ogluvi,
kada se oslepi podno plava svoda.
Tajac vlada. Sve vec miri mirom,
koraci u sljunku paraju minute;
zovu me u dube da plovim svemirom,
i tonu i jedre, nemiloscu cute.
A kolac od neba roni se nadamnom,
u grlu mi plamen i jedini puti;
uzalud su slasti kada nisu samnom,
kada bistri sanak svo jeste pomuti.
Pritiskaju pramci i krme dubine,
u dalji se gube zadnje krhke nade;
gledaju me, ja bih da skrijem istine
u oku sto pisu, da sidro izvade
iz blatnoga srca putnika bez puta,
da otisnem ude u vire i bure;
pa grumenak suvi nek’ odvazno pluta,
bezbrizan sto casi nepovratno jure.
Pucinu glatkoce sumrak poharao,
u sljunku ni korak vise se ne cuje;
samo brodolomnik bez broda je znao
to svemira prasak truje ga i kuje,
paperjastu volju sto oslonca nema,
ostajem po strani medj’ cunima dna
u oku bez slika nezasita drema
vrh talasa zelja, dok brodovlje sna
mozda moje bese, al’ ih strepnja uze
obris horizontom zavestanje radja;
srescemo se jednom u bezdanu suze
i otplovit’ tiho, ja i moja ladja.
maj 2010.