GUVNO
-Matu Glušcu proroku iz Hercegovine-
Polja žitna pokošena guvna stara ovrhoše
Odlećeše sa sred sela kavgom svojom u kljunove
Neke ptice s klasjem hlebnim našu nadu odniješe
Svu slobodu ovog neba tuđim hlebom nahraniše
Oposliše opošljeno započeto na bunjištu
Obraše ih u berbama svi berači naše nade
Sva su polja pokošena i obrana svaka bašta
Dok nam ptice ovg neba o glavama danas rade
Leti opet isto jato uzlećela neka sila
Sokoli su na litice polomili svoja krila
Zavadjene krilatice rečene su nekad prije
Na košćeli u drvetu ljudskog lika više nije
Nema lika ni naličja ova zora koja sviće
Dolijeću nove ptice izleže se novo tiće
Tićad ova iz kljunova tudju muku iskljuvaše
Sve se stislo u okove okovaše ime naše
U guvnu je mjesto konja upregnuta stara raga
Iz nosa im bez ubrisa roje muve mnogo larva
Na tanko je ko u dimu zadimilo usred gore
Čoban goni zadnje stado kako stići prije zore
Proplanci su sjenokosi plodne njive zaoraše
Zadnju brazdu bez plugova zaoranu nadu daše
Zaoraše nad u Boga iskri brazda ko i prije
Staro guvno nasred sela da se žito svuda sije
Biće sjetve i sjemena u prostoru koji stasa
Naseliće stare kuće neki narod nova rasa
Stari prorok na istinu proreče nam novu braću
Žuta rasa koja nosi guvnom našim svoju naćvu.